"Kad sam počeo plesati na svili, očaranost zbog visine i salta ili premeta držala me nekoliko mjeseci. Trebalo mi je godinu dana od prvog treninga do prve izvedbe, koju sam zapravo upriličio za prijateljičin rođendan objesivši svilu na stablo pred njenom zgradom. Za mene je to bilo ispunjenje dječačkih snova jer me od malih nogu oduševljavao cirkus", objašnjava doktor dentalne medicije Ivan Šeparović (32) iz Zagreba.
Priznaje ipak kako u Orebiću, u kojem je odrastao, nije bilo previše mogućnosti za hobije i aktivnosti koje su za ga zanimale.
"Moja mama, Slovakinja, tokom ljetovanja u Orebiću zaljubila se u mog oca. U Hrvatskoj se taman spremao rat, tako da sam se rodio u Bratislavi, gdje smo ostali neko vrijeme dok se ratno stanje nije primirilo. Potom smo se doselili rodbini u Makarsku, dok se kuća u Orebiću renovirala, pripremala za život. Imao sam četiri godine kad sam konačno stigao tamo. Djetinjstvo mi je bilo mirno i sretno, ali Orebić je mala sredina, koja u vrijeme mojeg djetinjstva nije nudila mnogo mogućnosti. Već sam tad imao razne interese" prisjeća se Šeparović i navodi kako je bio odlikaš u svim predmetima te je učestvovao na mnogobrojnim školskim takmičenjima.
Kaže da se u sportu nije pronalazio.
"Iskreno, u školi ste se na času fizičkog odgoja mogli baviti trčanjem ili igrati fudbal, rijetko kad igrati badminton. To me nije zanimalo. Bavio sam se knjigama, a tek pred kraj osnovne škole, kad su se blizu naše kuće doselili stranci koji su sport poput trčanja, planinarenja i biciklizma gledali kao nužnu rekreaciju, počeo sam na fizičku aktivnost gledati drugačije. Tad sam i ja počeo trčati, a tokom gimnazije ići u teretanu. U Orebiću možete uživati u miru i prirodi, a TV vam je prozor u svijet, kao što je bio i meni. Upravo sam na TV-u prvi put vidio cirkus i zaljubio se. Takođe, ljeti su hotelski animatori u Orebiću baratali cirkuskim rekvizitima, pa mi je prijateljica iz Španije donijela diabolo. Sam sam naučio nekoliko trikova, ali i kako ga zavitlati desetak metara u vis i potom uhvatiti, gotovo poput umjetnika iz cirkusa", opisao je doktor Šeparović, koji je obrazovanje nastavio u gimnaziji u Makarskoj, a potom studije u Zagrebu i baviti se stomatologijom.
Stomatologiju smatra svojim životnim pozivom.
"Prijateljice su mi rekle da u Zagrebačkom plesnom centru može trenirati jedna od cirkuskih disciplina, ples na svili. Bila je to jesen 2013. godine i ja sam gotovo bez razmišljanja, u roku od sedam dana došao na prvi trening u udruženje S.vila, koju je vodila Nikolina Komljenović. Naravno da ne možete napraviti puno na prvom treningu, nego učite kako se popeti nekoliko metara u vazduh, ali taj osjećaj adrenalina nikad neću zaboraviti. Oduševio sam se i odlučio biti uporan u vježbanju, pa sam i u slobodno vrijeme razmišljao o načinima kako izvesti pojedine figure i pokrete kako bih na treningu što manje vremena trošio na tehničke stvari" prisjetio se Šeparović.
Još je istakao kako studiranje nimalo nije patilo zbog njegovog novog hobija.
"Treninzi su bili dvaput u sedmici po sat i po. Ja sam još u djetinjstvu stekao kvalitetne radne navike, tako da je fakultet uvijek bio u prvom planu. Ipak, nikad nisam izostao s treninga, a odlazio sam čak i kad mi se nije baš dalo jer je kontinuitet vrlo važan. Kako sam u slobodno vrijeme rekreativno odlazio u teretanu, imao sam ponešto mišića, koji su svakako pomogli u izvedbama na svili" nastavlja doktor Šeparović.
Uslijedili su i samostalni nastupi, a prvi od njih izveo je pred kolegama s fakulteta na talent šou Dentakl, koji je pokrenuo i za njega dobio Posebnu rektorovu nagradu.
"Posebno se sjećam tog nastupa jer mi je to bila prva cjelovita koreografija. Posebno su mi bili dragi nastupi na bazenu Mladost. Naime, Nikolina je prije plesa na svili trenirala sinhronizirano plivanje, pa nas je njena bivša trenerica znala pozvati da se priključimo njihovoj božićnoj reviji nastupa. Osmislili smo tačku u kojoj na kraju izvedbe padamo u bazen. Nastupao sam nekoliko puta i na Božićnom balu lipicanera u Državnoj ergeli Đakovo, ali i na festivalu Cest is d'Best" nastavio je.
Istakao je i drugu stranu medalje, odnosno moguću opasnost kojoj se izvedbeni umjetnici izlažu tokom tačaka na visinama.
"Baš na nastupu na Zrinjevcu u sklopu Cest is d'Besta na visini od četiri metra počeo sam se neplanirano odmotavati iz svile te sam konačno s visine od jednog metra pao na tlo na glavu. Imao sam sreće i nisam se povrijedio nego sam nastavio nastup. Sličnu situaciju nisam više doživio, a jedina prava povreda koju sam imao bila je na treningu tokom istezanja, kad sam povrijedio preponu te zbog toga patio sljedećih godinu dana" nastavio je doktor Šeparović.
Kaže kako mu je otac preminuo 2014. godine te nije imao priliku vidjeti ga tokom nastupa, ali mama je vidjela snimke svih nastupa te je učestvovala i na nekima uživo kad je u Centru za kulturu Korčula vodio radionice za djecu.
"Na poslu sam tokom osam radnih sati potpuno posvećen pacijentima i onome što radim, a ostalo je moje slobodno vrijeme za sve moje aktivnosti, tako da nemam nikakvog problema sa spajanjem ta dva svijeta. Jedino, u posljednje vrijeme sam puno oprezniji jer moram paziti na moguće povrede ruku. Naime, svaka povrijeda ruke znači bolovanje i izostanak s posla, a to ne bih želio. Takođe, u zadnje vrijeme bavim se i plesom u hamoku. Riječ je o istome materijalu, ali ne vise dva kraka prema dolje, kao kod klasične svile, nego je više riječ o ljuljaški. Imam još mnoge interese, ali nemam dovoljno slobodnog vremena, pa će morati malo pričekati svoje vrijeme" zaključio je doktor Šeparović, prenosi "24Sata".