Proslavljena operska pjevačica Radmila Smiljanić (86), rođena u Banjaluci, tvrdi da su ona i njen sin, operski pjevač Nikola Mijailović, uklonjeni s liste počasnih solista Narodnog pozorišta u Beogradu. Smatra da je razlog njihova podrška studentskom pokretu u Srbiji.
Smiljanićeva je u velikom intervjuu za NIN govorila o svojoj karijeri, porodici, studentskim protestima, ali i odluci Narodnog pozorišta koja ju je, kako priznaje, duboko pogodila.
"Bila sam jako tužna"
Govoreći o decenijama provedenim u beogradskoj Operi, gdje je od 1968. godine nastupala kao solistkinja, Smiljanićeva je rekla da je ostvarila gotovo sve što je željela, ali da ju je nedavno povrijedila jedna odluka te ustanove.
"Nisam, doduše, dobila dopis zvanično, ali u junu sam saznala da smo moj sin (Nikola Mijailović, operski pevač) i ja skinuti s liste počasnih, zaslužnih solista kojima se šalju pozivi za premijere i besplatne ulaznice. To je zaista ružno. Bila sam jako tužna. Mislim da je to zbog podrške koju smo Nikola i ja pružili studentima", izjavila je Smiljanićeva.
Ona nije navela da je dobila zvanično obrazloženje Narodnog pozorišta, pa razlog uklanjanja s liste ostaje njena pretpostavka.
Govoreći o sinu, koji je takođe izgradio međunarodnu opersku karijeru i radi kao profesor na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, istakla je da je ponosna na njegovu odluku da podrži studente.
"Sad je stao uz studente i zbog toga je platio cenu", rekla je.
Šta kaže o studentskim protestima?
Smiljanićeva je ispričala da je pažljivo pratila studentske proteste u Srbiji, iako zbog zdravstvenih poteškoća nije mogla lično da im se pridruži.
Navela je da je studentski pokret podsjetio društvo na važnost pravde, ljudskosti i morala.
Podsjetila je i na svoje učešće u demonstracijama tokom devedesetih godina, uključujući proteste 9. marta 1991. godine.
Uprkos razočaranju zbog postupanja Narodnog pozorišta, kaže da ju je u istom periodu obradovala vijest da je postala prva dobitnica novoustanovljene nagrade koja nosi ime velikog operskog umjetnika Miroslava Čangalovića.
Priznanje joj je posebno značajno jer dolazi od kolega iz struke.
Od Banjaluke do najvećih svjetskih operskih scena
Radmila Smiljanić rođena je u Banjaluci, a profesionalnu karijeru započela je u Sarajevu, gdje je nakon školovanja postala solistkinja Opere.
Godine 1968. prešla je u Narodno pozorište u Beogradu, u kojem je provela više od dvije decenije.
Nastupala je u Beču, Rimu, Salcburgu, Minhenu, Londonu i drugim evropskim gradovima, a sarađivala je s velikanima svjetske opere, među kojima su Mario del Monako, Plasido Domingo i Hoze Kareras.
Posebno pamti nastup s Karerasom u Verdijevom "Balu pod maskama", dok je s Del Monakom dijelila scenu u "Otelu".
Pjevala je i pred Josipom Brozom Titom, koji je, kako se prisjetila, znao da je porijeklom iz Banjaluke.
Pored nastupa, bavila se pedagoškim radom na muzičkim fakultetima u Beogradu, Sarajevu, Banjaluci i Bijeljini.
Progovorila i o najvećoj porodičnoj tragediji
U intervjuu je govorila i o događaju iz 1970. godine, kada je rodila djevojčicu za koju joj je narednog dana saopšteno da je preminula.
Smiljanićeva tvrdi da je dijete rođeno zdravo i da porodici nije omogućeno da preuzme tijelo i sahrani ga.
Zbog toga i danas sumnja da joj je kćerka, kojoj je namjeravala dati ime Nataša, ukradena iz porodilišta.
Riječ je o njenoj dugogodišnjoj sumnji, a ne o sudski utvrđenoj krađi djeteta.
Tri godine kasnije rodila je sina Nikolu, koji je nastavio porodičnu muzičku tradiciju.
Uprkos teškim iskustvima, Smiljanićeva kaže da je sačuvala vedar pogled na život, a posebno mjesto u njenom srcu, uz operu, i dalje imaju sevdalinke i muzika krajeva iz kojih potiče.
