BANJALUKA - Zanat sam počeo da učim 1954. godine u Banjaluci kod poznatog majstora Boška Malinovića, koji je imao svoju radnju u bezistanu, na mjestu gdje se danas nalazi tržnica. Tada se remenarstvo učilo tri godine, a ono što je najinteresantnije kod ovog zanata jeste da se on krade. Pokojni majstor kada bi odlučio da kroji kožu, mene bi slao da donesem kafu, da ne vidim kako on to tačno radi, prisjeća se osamdesetogodišnji Banjalučanin Vojislav Antonić.
Kako kazuje ovaj jedini remenar u Banjaluci, tek kada je bio na trećoj godini zanata majstor mu je rekao: "Mali, pokazaću ti sve mjere."
"Kada su se navršile tri godine došlo je vrijeme da polažem završni ispit. Morao sam napraviti oglavinu za konja, te pred komisijom za polaganje ispita opisati šta je na njoj - sastojala se od cankaple, pahštikna, bretiglera, špilera, kopfšpilera, kapaka, kaiša... Nakon ispita postao sam kalfa", pripovijeda Antonić.
Na poklon od majstora Malinovića za završen zanat 1957. godine dobio je odijelo, košulju, kravatu i cipele, a majstorova supruga mu je napravila hurmašice.
"Sa diplomom sam otišao u Novu Gradišku kod tamošnjeg najpoznatijeg remenara i tu sam radio do vojske. Povremeno sam dolazio u Banjaluku, a tada bih radio kod Save Mićevića, majstora kod kojeg su svi drugi majstori bili učenici. Tada sam upoznao i svoju suprugu Nadu, s kojom sam 52 godine u braku", kazuje majstor.
Od 1954. do 1957. godine Banjaluka je imala 15 remenara, a zanat je bio u to vrijeme veoma cijenjen. Do šezdesetih je grad na Vrbasu imao 10 do 15 velikih preduzeća i svi su radili s konjima, a remenari su im bili servis. Međutim, dolaskom industralizacije, remenarstvo polako gubi na značaju.
Antonić se po povratku iz vojske zaposlio kao vatrogasac, a završio je i ekonomsku školu, ali, kako kaže, zanatom nikad nije prestao da se bavi. Njegovu posvećenost ovom poslu najviše oslikavaju brojn alat i miris kože koji se širi njegovom radionicom u banjalučkom naselju Starčevica, koju smo i posjetili, a do koje svako jutro Vojislav pješice dolazi iz centra grada. Kako kaže, koža, njen miris i rad s njom su njegova terapija.
U radionici je smješten glavni alat remenara koji se zove reslo i na njemu sjedi majstor, zatim razni noževi, makaze, šabloni, šila, ukrasi, vosak za mazanje konca, konac, praporci, šnale, lohajzi, probojci - samo neki od predmeta nepohodnih ovom zanatliji. Posebno je ponosan na kanciger star više od 100 godina, ali i mašinu singericu na kojoj radi, proizvedenu 1934. godine.
"U ovom zanatu je velika lepeza proizvoda. Prave se amovi, oglavine, kajasi, ulari, paradna orma za konje. Svaki am mora biti druge veličine, moram da poznajem anatomiju konja, kolika im je težina. Am se sastoji od prsnjaka, poleđine, vratnog kaiša, a za sve se mora tačno znati mjera, a ja te mjere s obzirom na to da radim 60 godina znam u svako doba dana i noći", priča Antonić.
Kako kaže, problema ima sa nabavkom kože, od koje nastaje biljna štava, poznatija kao vegetabil, ili kromna štava. Biljna nastaje kada se juneća koža usoli i stavi u kreč, a kada se iz kreča izvadi stavlja se u burad u kojima je šiška kestena i hrasta, odnosno tamin. Kromna štava tretira se sredstvom koje sadrži hrom.
"Na našim prostorima nekada je bilo pet kožara, ali sada više ne rade, a kožu smo prije nabavljali i u najpoznatijoj kožari u staroj Jugoslaviji, u Rumi. Vlasnik kožare bio je čovjek s naših prostora, a onda su kožaru prodali Italijanima koji rade samo za sebe, tako da se sada snalazim kako znam", kazuje Antonić.
Kako navodi, zanat traži velika ulaganja, materijal je teško nabaviti, a i skup je. Praporce koje koristi prije rata nabavljao je kod poznatih majstora Janjevaca, iz Janjeva s Kosova, preciznije od majstora Josipa Cibarića, čija porodica 400 godina pravi praporce. Janjevci su se kasnije preselili u Kistanje, kod Knina, pa ovaj banjalučki majstor kazuje da se i danas čuje s unukom pokojnog Cibarića.
Za kraj razgovora Antonić sa sjetom i pomalo razočarano govori kako je imao namjeru da svoje znanje prenese učenicima Škole učenika u privredi u Banjaluci, da bi zanat ima ko očuvati i produžiti, ali da interesovanje nije bilo obostrano.
"S obzirom na to da imam dvije kćerke, u mojoj porodici nasljednika zanata nema, te ću se s bližnjima dogovoriti da poslije moje smrti alat, koji je neprocjenjiv i koji se više ne može kupiti, poklone muzeju", zaključuje majstor.
Cijene
Paradna orma za konje od vegetabila, koju Vojislav Antonić pravi, a koja se sastoji od dva ama, ogrlice i brojnih drugih dijelova, košta od 4.000 do 5.000 KM, dok je obična orma sa dva ama 1.200 KM. Sami amovi koštaju od 150 KM pa naviše, zavisi od kvaliteta. Da bi se jedna paradna orma napravila potrebno je od 15 do 30 dana, a jednostavnije se prave za osam do 10 dana.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
