GRADIŠKA - Gdje god su, počev od tridesetih godina prošlog vijeka, u kraljevoj, a potom Titovoj Jugoslaviji, svirali Pavle Paunesku i Pavle Paunesku, otac i sin istog imena i prezimena, čuveni violinisti porijeklom iz Kovina, kultne kafane i restorani bili su puni.
Njihovo muziciranje na violini bilo je nenadmašno, a emocije koje su stvarali prepričavane su danima.
Svirali su u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i u mnogim drugim evropskim gradovima.
Uspomenu na oca i djeda čuva Svjetlana Paunesku, nastavnica muzike iz Gradiške.
Ona je naslijedila izuzetan muzički talenat od svojih predaka. Godinama predaje muzičko vaspitanje, a sada je angažovana u Osnovnoj školi "Vaso Čubrilović".
Vodila je Gradski hor "Lira" u Gradišci, hor RTRS, školske horove, učestvovala u mnogim programima. Sarađivala je sa braćom Teofilović, Radmilom Smiljanić, Bokijem Miloševićem…
Otac i djed na nju su imali veliki uticaj. Zato o ocu Pavlu i djedu Pavlu govori sa velikim poštovanjem. Više o njima nego o sebi.
"Moji otac i djed bili su glasoviti violinisti, a stric je svirao klavir. Odrastala sam uz muziku. I to je odredilo moj život", priča Svjetlana listajući stranice porodičnih albuma.
Na većini fotografija su njeni djed i otac, njihovi orkestri i nastupi. Posebno joj je draga fotografija nastala 29. novembra 1940. godine u Novom Sadu.
Svjetlanin otac Pavle imao je orkestar sa 12 muzičara, žena i muškaraca. Bio je član Milicijskog orkestra u Beogradu, pred Drugi svjetski rat. Svirao je takođe u "Plavom podrumu" u Zagrebu, hotelu "Evropa" u Sarajevu, u hotelu "Moskva" u Beogradu.
"Čuvenu Mađini violinu djed je kupio od austrijskog vojnika u Prvom svjetskom ratu. Vjerovatno je bila ratni plijen. Ovaj instrument, kao i muzičko znanje, moj otac je naslijedio od djeda, to jest svoga oca. Poslije je išao na muzičko usavršavanje u Beograd, kod čuvenog profesora violine Petra Stojanovića. Kod njega je stekao i diplomu", izdvaja Svjetlana Paunesku segmente iz bogate očeve biografije.
Inače, Petar Stojanović (rođen je 6. septembra 1887. godine u Budimpešti, gdje se i školovao, a preminuo 11. septembra 1957. godine u Beogradu) bio je srpski violinista, kompozitor opera, opereta, baleta i orkestralne muzike.
Violinu je učio kod Jenea Hubaja. Studirao je na Bečkom konzervatorijumu kod Jakoba Grina, a kompoziciju je učio kod Roberta Fuhsa i Riharda Hojbergera. Godine 1925. doselio se u Beograd, gde je postao profesor violine i direktor Muzičke škole "Stanković". U Beogradu je ostao do kraja života.
"Tata je rođen 1916. godine u Kovinu, a umro 2006. godine u Gradišci. Djeda se ne sjećam, imala sam dvije godine kada je umro. Obojica su rođeni u Kovinu. Kada se kod nas, devedesetih, rat zahuktao i kada je tata to shvatio, odložio je violinu. Zauvijek. Samo je svakog dana vadio iz kutije i brisao prašinu, govoreći da prašina uništava ovako dragocjen i lijep instrument. Odnosio se prema violini kao da je živo biće."
Svjetlana Paunesku je oduvijek, po uzoru na svoje pretke, nastojala da ukaže na značaj muzike, da utiče da se talentovani đaci školuju, da u muzici pronađu svoj umjetnički svijet.
Ipak, emocije prema djedu, a naročito ocu, kod nje su veoma snažne.
U Muzičkoj školi u Gradišci, na poziv njenog osnivača Branka Smiljanića, takođe velikog muzičkog pedagoga i umjetnika, oca operske primadone Radmile Smiljanić, Pavle Paunesku je predavao violinu. Kasnije je postao slobodni umjetnik, član tadašnje "Estrade".
Ljubav u Banjaluci
U prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, kada su se u Banjaluci još raščišćavale ruševine neprijateljskog razaranja, Pavle Paunesku je sa svojim orkestrom nastupao u hotelu "Bosna". Tu je upoznao Svjetlaninu mamu Abidu, lijepu, mladu Banjalučanku, službenicu hotelske blagajne, koja mu je isplaćivala dnevnice. I zaljubio se. Sasvim, do kraja.
"Prilikom isplate honorara tata je, kao kapelnik, to jest šef orkestra, došao kod mame u kancelariju, po novac. Tako su se upoznali. Svidjela mu se, to je odmah pokazao. Bio je od nje stariji 14 godina, ali to njemu nije predstavljalo prepreku. Nije joj se dopao na prvi pogled, nakon tog početnog udvaranja. Ali nije odustajao. Umio je gospodski da se udvara, imao je lijepe manire."
Abida nije marila mnogo, ali Pavle nije odustajao. Samo za nju je napisao pjesmu "San jedne djevojčice", komponovao je i sa orkestrom uvježbao.
Na papiru, svojeručno je napisao tekst i note, smotao u rolnu, svezao crvenom vrpcom, unutra stavio crvenu ružu i došao u Abidinu kancelariju. O tome njihova kćerka priča.
"Mama je tražila da čuje kako zvuči ta kompozicija, njoj posvećena. Njegov odgovor je glasio: 'Dođite večeras u hotel, na svirku, pa ćete čuti kako zvuči'. Nije odoljela pozivu, došla je, i te večeri buknula je obostrana ljubav između njih dvoje."
Abida Paunesku, djevojački Skopljak, muslimanka iz poznate banjalučke porodice, prihvatila je ponudu čuvenog violiniste. Udala se za njega 1953. godine. Tada je imala 22 godine. Svjetlana je rođena godinu kasnije.
"Mama je bila stub naše porodice, jer tata, kao vrhunski umjetnik, nije se mogao baviti drugim poslovima osim muzike. Mama je organizovala život, a on je svirao. Mama je 'trpjela', ali i podržavala nas dvoje muzičara, umjetnika. Ona je naše živote, našu svakodnevicu postavljala na pravo mjesto. Bila je u našoj sjenci, podrška bez koje nismo mogli tako uspješno funkcionisati. Preminula je 2019. godine u Gradišci. Njih dvoje živjeli su u srećnom, skladnom braku punih 66 godina, sve do tatine smrti."
Crno-bijele fotografije, nastale prije nešto manje od jednog vijeka, svjedoče o znamenitoj porodici Paunesku, o njihovoj ljubavi prema muzici i violini.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
