U posljednjih desetak godina, razvoj tehnologije se izuzetno ubrzao, što naravno ima i ogroman uticaj na svijet u kojem živimo. Sasvim logično, jedna od glavnih stavki na tom planu je vještačka inteligencija.
Prisjetimo se sedamdesetih godina kada su neki od nas bili djeca, veštačka inteligencija je bila rezervisana za domen naučne fantastike. Prosto smo obožavali R2D2-a i C3PO-a iz “Ratova zvijezda”, Datu iz “Zvjezdanih staza”, kao i neke druge „droide“. Ako premotamo dešavanja tridesetak godina unaprijed, vidjećemo da je vještačka inteligencija počela da poprima formu, s tim što je uspijeh naučnika bio daleko od impresivnog.
Sredinom sada već pretprošle decenije, došlo je do značajnih proboja u ovoj oblasti, što je koncept „dubokog učenja“ učinilo ostvarivim, a on je svojevrstan „veliki prasak“ kada je o vještačkoj inteligenciji riječ. Danas imamo brojne neuronske mreže, koje nam pomažu da procesuiramo digitalne informacije, poput pretraživanja, prevođenja tekstova, pa čak i fotografija koje pravimo uz pomoć smartfona.
Postoji jedna oblast u kojoj vještačka inteligencija obećava otvaranje novih mogućnosti. Naravno, riječ je o automobilskoj industriji. Na koji način napredna tehnologija može da promijeni budućnost automobila?
Prvi primjer koji se nameće je autonomna vožnja, jer prosto, najveći broj informacija u medijima se odnosi upravo na nju, tako da se stvorio ambijent kao da je to jedino što nas zanima, a istina je daleko od toga. Dok se automobili koji pokušavaju da ponude privilegije tog tipa aktivno razvijaju u proteklih deset godina, i to uz značajan napredak, krajnji rezultat je ruku na srce, daleko od savršenog. To i nije tako loše za nas koji volimo automobile, koji prosto uživamo u činjenici da u narednih pet do deset godina (i tu govorimo o najrazvijenijim zemljama) vještačka inteligencija neće biti kadra da nas zamijeni za volanom, ili pak bude validna alternativa iskusnom vozaču u nekoj nešto daljoj budućnosti.
Ipak, vlada popularno vjerovanje da je pokušaj da se vještačka inteligencija stavi u ravan s ljudskom uzaludan i da neće uroditi plodom, te da bi bilo korisnije razvijati druge aplikacije i tehnologije umjesto pokušavanja da se stvori „unaprijeđena“ vještačka kopija ljudske inteligencije. S ovim se u načelu slažemo.
Da citiramo Pitera Norviga, autora „Veštačka inteligencija: Moderan Pristup“ – „Mi znamo kako da kreiramo istinsku inteligenciju, moja supruga i ja smo to uradili dvaput. Mi ne treba da dupliramo ljude. To je razlog zašto sam fokusiran na alate koji mogu da nam pomognu, a ne na repliciranje onoga što već znamo da uradimo. Mi želimo partnerski odnos između ljudi i mašina, da radimo nešto što one ne mogu da rade samostalno.“
Ovaj proces bi kreirao novu vrstu, hajde da je nazovemo „vještački vozač“, gdje bi vještačka inteligencija u automobilu ne samo konstatovala da vozite prebrzo, parkirala automobil ili zaustavila vozilo na raskrsnici, već bi bila sposobna da riješi etička pitanja brže od nas samih.
Dobar primjer, doduše pomalo morbidan, je slučaj kada je incident neizbježan, a vještačka inteligencija treba da se odluči između dvije loše opcije.
Čisto demonstracije radi, zamislite da vozite automobil i odjednom, kočnice otkazuju. Ispred vas su dvije osobe koje prelaze ulicu. Možete da promijenite smer, ali i tamo vam se na putu nalazi jedna osoba. To je situacija u kojoj biste mogli nenamjerno da pregazite dvije osobe, odnosno da jednu pregazite namerno. Zvuči bizarno, naravno.
Ova moralna dilema je poznata kao "Trolley Problem", a u navedenom scenariju je samo teorijski predstavljeno kako bi AI mogla da napravi izbor u situaciji u kojoj bi čovjek bio „paralizovan“ ili u teškoj panici. Nema definitivnih odgovora na ovakva pitanja, a vjerovatno ćemo morati da pričekamo na neki napredniji sistem koji bi mogao da ih pruži.
Ipak, MIT je preuzeo inicijativu i kreirao internet stranicu koja svakome nudi mogućnost da riješi takve moralne dileme u cilju dobrobiti razvoja vještačke inteligencije u automobilskom sektoru. Krajnji rezultat bi došao u formi prikupljenih podataka od velikog broja ljudi, što bi programerima pomoglo da „nauče“ vještačku inteligenciju da donosi etičke odluke, naravno vođene ljudskim smijernicama, ali uz mnogo veću brzinu reagovanja.
Ukoliko u obzir uzmemo postojeće tehnologije vještačke inteligencije, možemo uvidjeti da su one blisko povezane s idejom reprodukovanja ljudske svijesti u digitalnoj formi. Neuronske mreže se imenuju i razvijaju na osnovu strukture ljudskog mozga, a mašinsko učenje je bazirano na iskustvu i ponavljanju, u velikoj mjeri kao što je slučaj i s ljudima.
Da bismo pružili uvid u širu sliku, spomenućemo njemačkog naučnika koji je izumio elektroencefalogram (EEG), i koji je zapravo želio da razvije telepatsku mašinu. Umjesto toga, dobili smo najvažniji alat za proučavanje ljudskog mozga.
S tim u vezi, automobilska vještačka inteligencija ne treba da bude fokusirana isključivo na autonomnu vožnju, a ukoliko to bude slučaj, moguće je da ćemo završiti sa svojevrsnim mostom za kreiranje sinergije između čovjeka i mašine, koji će bolje rješavati složene situacije koje se mogu javiti u saobraćaju, piše Vrele gume online.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.