Uoči Dana H, švedski saobraćajni radnici su sedmice proveli crtajući nove raskrsnice i mijenjajujući jednosmjerne puteve, dok su neki radnici dodavali vrata na druge strane autobusa.
Noć prije izmijenili su saobraćajne znakove i iscrtali puteve. Bila je to priprema za veliki dan koji će u istoriji njihove nacije ostati upisan kao dan kada su vožnju s lijeve strane premjestili na desnu stranu puta.
Bilo je to 3. oktobar 1967. godine. Uprkos kritikama stanovništva, ta jpromjena je imala smisla. I bila je dobra.
Vozačima i putnicima ipak trebalo je neko vrijeme da se na to naviknu, ali bilo je krajnje vrijeme da Švedska to učini. Bila je posljednja zemlja u Evropi u kojoj se vozilo lijevom stranom. Ali pravo pitanje je kako neka zemlja odluči kojom će stranom puta voziti?
Vožnja na desnoj strani nije oduvijek bila normativ. Tokom srednjeg vijeka, saobraćaj se većinom odvijao na lijevoj strani. Bila je to više navika a ne zakonski propisano pravilo. Čak i prije toga, po nekim podacima, rimski vojnici marširali su lijevom stranom. Istoričari nisu baš sigurni zašto je to bilo tako. Neki smatraju kako je to zapravo odgovaralo mačevaocima, koji su većinom bili dešnjaci.
Kako su smatrali, hodanje po lijevoj strani, značilo je da kada bi izvukli svoja oružja, ruka u kojoj se nalazi oružje bila bi u sredini puta i tako bi najbolje mogla da pogodit sve protivnike, piše "Economist".
Peter Norton sa Univerziteta "Virginia", smatra kako je ova ideja samo špekulacija jer su mačevaoci bili savršeno sposobni da mogu da pređu na drugu stranu zbog potrebe borbe.
Stvari su se počele mijenjati u dijelovima Sjeverne Amerike u kasnom 18. vijeku. Po jednoj teoriji sve je krenulo od vagona koje su vukli konji. Ti vagoni nisu imali sjedišta, pa je vozač sjedio na leđima lijevog konja kako bi bičem mogao da dohvati svaku životinju.
Istoričari pretpostavljaju kako je stoga ostao na desno kako bi mogao jasno da vidi saobraćaj koji mu dolazi ususret. U to vrijeme vožnju na desnoj strani prihvatila se u revolucionarnoj Francuskoj, gdje je strana puta kojom su ljudi hodali ili se vozili imala i klasne konotacije.
Siromašni su se tako najčešće držali desne strane a aristokrate lijeve, ali oni koji su se željeli zadržati 'ispod radara' premjestili su se na desnu stranu.
1794. godine Robespjer je donio odluku pa je tada i zvanično postalo da će se sav saobraćaj u Parizu odvijati desnom stranom.
Kasnije kada je entuzijastični Napoleon poharao Evropu, u svim zemljama koje je pokorio saobraćaj je prebacio na desnu stranu. Među ostalim zemljama bila je i tadašnja Čehoslovačka koju je na desnu stranu prisilio Hitler 1939. godine.
Kolonijalne snage ponašale su se slično, pa su u svim njihovim zemljama vrijedila ista pravila. Odabir desne strane potvrđen je tokom 20-ih godina prošlog vijeka izumom automobila i standardizacije koja ih je pratila.
Zemlje s mješovitim sistemom, poput Kanade, odabrale su desnu stranu jer su im susjedi već vozili po toj strani. Prebacivanje je ubrzala i dekolonijalizacija tokom 60-ih godina. Kada su tu promjenu učinile velike zemlje, njihove promjene slijedile su i komšije.
Nakon što je Nigerija uvela promjenu 1972. godine, pritisak je osjetila i Gana, posljednja zemlja u zapadnoj Africi koja je zadržala vožnju po lijevoj strani. Dvije godine nakon toga prebacili su se na desni sistem.
Sličan uzorak ponovio se i u Arapskim zemljama. Zemlje poput Velike Britanije i Japana odlijevale su pritiscima i zadržale vožnju na lijevoj strani.
Većina od 58 zemalja u kojima se vozi lijevom stranom su bivše britanske kolonije ili njihovi susjedi. Posljednja zemlja koja je vožnju prebacila na lijevu stranu bila je Samoa koja je to učinila 2009. godine, kako bi odgovarala vožnjom susjednoj Australiju i Novom Zelandu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.