Izvjesnost oporavka metalske industrije BiH do kraja ove godine realna je zahvaljujući globalnim kretanjima i povećanju tražnje za metalima na ino-tržištu, nakon čega bi mogao uslijediti rast tražnje i na domaćem tržištu.
Ovakve okolnosti bi se mogle posebno odraziti na proizvodnju čelika, aluminija, auto-dijelova i drugih pratećih industrija. Ipak, ne možemo se nadati nekom velikom i dramatičnom zaokretu u metalskom sektoru do kraja godine, pri čemu mislim da nećemo moći doseći one vrijednosti proizvodnje izvoza koje smo imali u prethodnim godinama.
Do toga neće doći zbog toga što se ovi efekti poboljašanja do kojeg je došlo u EU i SAD ni kod njih, ali ni kod nas, neće stići desiti u tako velikoj mjeri. Sa druge strane, možemo biti optimisti jer bi do kraja godine u BiH moglo doći do blagog povećanja proizvodnje, te povećanja izvoza u odnosu na prvu polovinu godine, dok bi metalska industrija mogla osjetiti neki značajniji nagovještaj oporavka tek u narednoj godini.
Efekti blagog povećanja proizvodnje na zaposlenost i na status radnika koji su u nekim kompanijama poslani na čekanje ne moraju da znače i izvjesnost povratka radnika na posao, jer poslovna politika kompanije veoma lako može biti orijentisana u pravcu da se radnicima poveća broj radnih sati kako bi sebi smanjili troškove umjesto da ponovo angažuje radnike koji su na čekanju.
Ovakva situacija nikako ne bi bila korektna prema radnicima, ali se ipak radi o legitimnim potezima kompanije.
U kompanijama poput "Aluminija" u kojima nije bilo radnika koji su otišli na čekanje može se očekivati direktan efekat, te povećanje proizvodnje i poboljšanje rezultata, što bi i radnici trebalo da osjete na svojim primanjima.