Država BiH ima izvrsnu priliku da na primjeru piva dokaže ugroženost domaće proizvodnje zbog prekomjernog uvoza, a njene institucije da začepe usta onima koji godinama tvrde kako su plaćenici uvozničkih lobija.
Nažalost, baš kada treba da se dokaže i sahrani argumente onih koji bi sve na brzinu prelomili preko koljena i carine susjedima uveli za sve i svašta, država se ponaša nezainteresovano i traljavo. Doista, zar je trebalo godinu dana potrošiti da bi bili prikupljeni svi relevantni podaci neophodni da budu pokrenute procedure koje podrazumijeva još neupotrijebljeni član 23 Sporazuma o CEFTA-a, a koji u slučaju ozbiljnog tržišnog poremećaja u jednoj zemlji dozvoljava jednostrano uvođenje carina drugim članicama?
A, ako na nekom proizvodu BiH može dokazati ugroženost domaće proizvodnje zbog prekomjernog uvoza, onda je to zasigurno pivo. Ovu tvrdnju možda najbolje potkrepljuje podatak da i pored pet pivara koje mogu zadovoljiti domaću potražnju godišnje, uvozimo ovog proizvoda u vrijednosti od oko čak 140 miliona KM.
Uspješnim korištenjem zaštitnog mehanizma u okviru Sporazuma o CEFTA BiH bi stala na žulj multinacionalnim kompanijama, koje su pokupovale pivare iz susjedstva i poklopile naše tržište koristeći se često i dampinškim cijenama. Nažalost, na ruku im idu i bh. potrošači koji više vjeruju svjetskim markama plasiranim iz komšiluka nego provjereno kvalitetnim domaćim pivima.
Uspjeh pivara ohrabrio bi i predstavnike drugih ugroženih proizvodnji da traže zaštitu na isti način, te sve inicijative u tom pogledu usmjerio na jedini mogući put koji CEFTA-a dozvoljava.