Trebinjski metalci, koji su godinama unazad sanjali svaku platu prije nego što su je dobili, ovih dana su na novom početku. Gazda im je ostao isti, pa se potajno nadaju da neće proći kroz pakao, kojim su koračali godinama nakon privatizacije "Industrije alata Trebinje".
Kada je ovo preduzeće postalo dio beogradskog koncerna "Swisslion-Takovo" kompletna javnost se nadala da za napaćene radnike dolaze bolji dani. Dogodilo se, međutim, potpuno suprotno, pa su se za svoje plate, i dvostruko niže od prosječnih, borili štrajkovima, protestima i drugim metodama pritiska.
Po izbijanju globalne krize požar koji je godinama gašen buknuo je svom silinom. "Swisslion Industrija alata Trebinje" izgubila je i ono malo partnera, koji su kupovali burgije i ostale vrste alata iz njenog zastarjelog proizvodnog programa.
Za vlasnika je najjednostavnije rješenje bio raskid privatizacionog ugovora, ali je u posljednji čas u tome osujećen. Krajem prošle godine rodila se ideja da se u trebinjskom preduzeću spasi što se spasti može dubokom reorganizacijom poslovanja i pokretanjem konditorske proizvodnje u halama alatnice.
Umjesto burgija u dijelu trebinjske fabrike počela je proizvodnja eurokrema, slanih štapića i smokija. Obezbijeđeno tržište za novi proizvodni asortiman trebalo bi da bude garancija poslovnog uspjeha i novog zapošljavanja kroz preklvalifikaciju bivših metalaca, koji moraju dobiti prioritet u zapošljavanju u novim pogonima.
Sa druge strane vlasnik preduzeća Rodoljub Drašković mora se naći pod dvostrukom lupom kako ponovo ne bi izigrao povjerenje i šansu koja mu je pružena kroz omogućavanje promjene djelatnosti dijela "Swisslion industrije alata Trebinje". U suprotnom eurokrem bi trebinjskim radnicima mogao postati veoma gorak.