Za državu i njene vlasti tužno je da njene velike kompanije, u kojima još obavljaju ulogu većinskog titulara imovine, mole da dobiju poslove u infrastrukturnim i elektroenergetskim projektima.
Istina da "Energoinvest" ni "Hidrogradnja" nisu ono što su nekad bili, da su opterećeni viškom radnika, da su zbog ratnih događanja izgubile tržišta, ali to ne znači da za njih nema posla u nadolazećim poslovima u BiH. Vlast u prvom redu treba da se ponaša kao i vlasti drugih zemalja koje pogodnostima štite domaću operativu, jer time zapošljava domaće radnike i obezbjeđuje više novca u fondovima. No, vlast u FBiH ima i dodatnu obavezu prema ovim kompanijama s obzirom na to da ih godinama odbija privatizirati ostavljajući ih ni na nebu ni na zemlji.
Istovremeno, "Hidrogradnja" i "Energoinvest" bili su proteklih godina poligon za stranačko mešetarenje, od kojeg su imali samo štetu, a najpogubniji potez u tom smislu napravio je prethodni federalni premijer Nedžad Branković skidajući ove kompanije sa privatizacijske liste zbog poslova u Libiji koje navodno mogu dobiti samo državni igrači.
Vapaji i upozorenja da je posljednji čas za domaće kompanije doista zvuče opominjuće, ali će imati efekta samo ako se vlast konačno opameti i jasno odredi prema ovim firmama.
Srozavanje "Hidrogradnje", čijih 1.000 radnika ne može živjeti od jednog ugovora u Libiji i nešto sitnih radova u BiH i okruženju, nije počelo juče, niti će prestati samo dodjelom nekog posla.
Ukoliko od najavljenih velikih projekata zaista i bude nešto, "Hidrogradnja" i "Energoinvest" treba u njih da uđu restrukturirani i bez svakolikih opterećenja koja sada imaju.