Kako prebroditi 2009. godinu pitanje je koje postavljaju sebi najveći proizvođači iz metalskog sektora BiH.
Do 2010. godine, kada će, kako svi procjenjuju, kotač krize početi da se okreće u suprotnom, pozitivnom smjeru, treba preživjeti, a to u bh. uslovima nimalo nije lako.
Iako je pokretačka snaga ekonomije, domaća metalska industrija prepuštena je sebi i talasima svjetskog cunamija koji je nemilosrdno zapljuskuju. I dok zapadne države ulažu milijarde kapitala kako bi spasile svoje gigante i uposlene u njima, sufinansiraju neradne dane, subvencioniraju cijene čelika te podstiču kupovinu automobila i stanogradnju i time indirektno pomažu svoje ekonomije, naši vodeći izvoznici ne dobijaju nikakvu pomoć države.
Kao da našim vlastodršcima još nije jasno da vitalnost domaće privrede upravo ovisi od "Aluminija", "Mittala", "Birča" i nekolicine vodećih proizvođača i izvoznika. Jer, kada oni ne rade punom snagom, onda nemaju posla ni hiljade drugih radnika u povezanim malim i srednjim preduzećima, manji su doprinosi, porezi, pa na kraju i javni prihodi od kojih živi brojna administracija.
Vlasti se "sjete" privrede i obaveza prema njoj samo kada ojađeni radnici svojim tijelima pregrade ceste ili blokiraju institucije države ne tražeći više milostinju nego kredite koji će značiti opstanak na tržištu.
Izgleda da će biti potrebno da dogori do nokata, da proradi ulica, kako reče Kasim Kotorić, direktor tešanjske "Pobjede", pa da vlade i parlamenti konačno shvate od čega svi zajedno živimo.