Nikome od klijenata koji su dobili obavještenje o povećanju kamatne stope nije svjedno, međutim formalno-pravno posmatrano banke imaju pravo da povećaju kamatne stope na kredite u zavisnosti od načina na koji su definisana pravila plasmana.
Iako je Evropska centralna banka upumpala na tržište više od 300 milijardi dolara, taj novac je uglavnom bio dostupan najjačim bankama čije se kamate uzimaju u obzir kod izračunavanja Euribora. Ovaj novac, nažalost, nije bio dostupan bankama kćerkama iz tranzicijskih zemalja, kojima su dodijeljeni veći kreditni rizici, kojima je finansiranje postalo skuplje i što je dovelo do porasta kamatnih stopa.
Ipak, postavlja se pitanje kakav je zaista odnos banaka prema klijentima i da li u ovakvim situacijama uopšte postoje instrumenti djelovanja na njihovu politiku? Iako banke formalno-pravno imaju pravo da povećaju kamatne stope na kredite građana i preduzeća, trebalo bi da imaju u vidu da je došlo do pada ličnih dohodaka i kupovne moći, te da se vrlo lako može desiti da će otplate kredita kasniti. Sa stanovišta poslovne politike banaka nije bilo mudro da povećaju kamatne stope. Kao posljedica ovakvog stanja mogli bismo doći u situaciju da će banke već odobrene kredite morati prebaciti iz viših u niže kategorije rizika, tako da će imati veće troškove na ime potencijalnih kreditnih gubitaka, a samim tim dovesti u pitanje i svoj profitni potencijal.
Druga stana medalje se odnosi na vlasti oba entiteta BiH, koje nisu vodile računa o nastanku ovakve situacije kada su prepustile formiranje kamatnih stopa zakonitostima slobodnog tržišta i u cjelosti se povukle iz sektora komercijalnog bankarstva, što je u stvari i centralni problem. U BiH je isključena mogućnost uticaja na kamatne stope preko Centralne banke. Dobra varijanta bi bila da država ima dvije ili tri banke u kojima bi imala većinsko državno vlasništvo i posredstom kojih bi uticala na smanjivanje kamatnih stopa i odobravanje kredita po nižim kamatnim stopama. Danas vidimo posljedice izostanka takvih banaka.