Priča o kamatnim stopama banaka, po svemu sudeći, svešće se na robinhudovski pohod inspekcija u bitku za zaštitu potrošača.
Nakon sastanka ministra Dragana Vrankića s bankarima dobili smo ponovljenu lekciju iz tržišne ekonomije da kamate ovise od ponude i potražnje. S obzirom na to da smo u sveopštoj halabuci došli do, na primjer, "majorizacije Bošnjaka" putem kamatnih stopa i ustavnih promjena, možda ovo utvrđivanje gradiva i nije loše. Od ministra nismo mogli čuti da je u svemu bilo i netržišnog ponašanja, kakvo je, na primjer, podizanje kamata na već odobrene kredite.
Ponuda i potražnja nisu sporne, ali podatak da u uslovima krize kamate rastu govori da se stvari ipak ne kreću u najboljem smjeru. Na to upućuje i činjenica da uprkos oslobađanju stotina miliona KM institut slobodnih rezervi, za kojim je u četiri navrata posegnula Centralna banka BiH, nije nimalo uticao na kamatne stope.
Sve to nije problem banaka koje imaju svoju računicu, nego domaćih vlasti koje je uljuljkala povoljna klima proteklih godina, kada je s ekonomskim rastom BiH i snažnim rastom banaka bilježen i kontinuiran blagi pad kamatnih stopa. Tek sada u krizi došle su do izražaja slabosti bankarstva u kojem nema uticaja države niti ekonomske politike.
Osim što će eventualno aktivirati umrtvljeni Zakon o zaštiti potrošača BiH, akcija kažnjavanja banaka i ako bude uspješna neće polučiti bitnije efekte na politiku kamata. Možda će, ako se naravno ne izrodi u nešto drugo, tek malo nahraniti probuđeni populizam i izgubljenu vjeru naroda u mehanizme države.