Prvi put nakon pola vijeka Ljubinje nema autobusku liniju ni sa jednim od susjednih gradova, a Ljubinjci se, kako u šali kažu, voze na odredište "kako šta naleti".
Čak i u ratu su iz tog grada imali autobusku liniju sa susjednom Bilećom i Trebinjem, doduše vojnu, ali su ipak imali čime da se voze.
Nakon rata uspostavljen je i civilni saobraćaj, u kome je vozio jedan autobus, koga su duhoviti Hercegovci nazvali "nenadom", jer je dolazio i polazio u neodređeno vrijeme, kvario se uz put, ali je ipak vozio.
Protokom vremena od rata naovamo, kada se mogao očekivati jedino napredak, čak i kada je u pitanju naš javni prevoz Ljubinje je izgleda nazadovalo, pa je stari "nenad" zamijenjen voznom linijom firme "PelimCo", kojoj su Ljubinjci ponovo dali svoje ime i tepali mu "pelimko", a on ih, nasred puta, ostavio na cjedilu.
No, ovo nije jedina protivrječnost kada smo mi u pitanju jer nikome, pa ni načelniku ove opštine Vesku Budinčiću nije jasno kako je "pelimko" mogao voziti i ekonomski mu se isplatilo da prevozi putnike po cijeni goriva od 2,60 KM, a neisplativost uvidio tek kada je gorivo pojeftinilo na 1,50 KM.
Šaljivi Ljubinjci kažu da se jadni "pelimko" u međuvremenu toliko pohabao da sada troši duplo više goriva, a odavno mu je potreban i remont koji je ekonomski neisplativ.
Odgovore na ta pitanja sada, međutim, ne treba više tražiti jer je on prestao voziti i, ako je vjerovati prvim ljudima opštine Ljubinje i susjednog Trebinja, čiji su stanovnici kompletne regije Popovog polja bili okrenuti toj saobraćajnoj vezi, rješenje problema je na pomolu.
Putnici koje su od rata naovamo iznenađivali i "nenad" i "pelimko" i vojni transporti boje se jedino da ih ne iznenadi nova, skuplja linija sa starijim i nesigurnijim autobusom.