Da li bi žene i djeca žrtve porodičnog nasilja trebalo da se vrate u nasilno porodično okruženje?
Ovo pitanje žrtve koje borave u sigurnoj kući u Banjaluci same sebi postavljaju od početka nedjelje, jer su im vrata jedinog sigurnog okruženja zatvorena zbog nedostatka novca.
Neki bi zbog nebrige o ovoj kategoriji pomislili da je, u stvari, cilj vratiti ove žrtve na sami početak i prepustiti ih novom mučenju, koje bi ovog puta bilo i pogubno.
Kada su iz sigurne kuće pitali ljude iz resornog ministarstva imaju li sredstava za njihove potrebe, a bez kojih ona ne može da radi, rekli su da ne mogu uplatiti sredstva jer postoji mnogo prioritetnijih kategorija od ove. Koja je to prioritetnija kategorija od zlostavljanog djeteta ili pretučene žene?
Ako ih ima, onda naše društvo ne samo da je pomjerilo sistem vrijednosti, nego ga totalno izgubilo na ispitu ljudskosti!
Dok se čeka da novac bude prebačen s jednog računa na drugi i da opet bude otvorena sigurna kuća, žrtve su našle sklonište u "krilu" Centra za socijalni rad.
Taman kad su se prilagodili na jedno okruženje, stigla ih je selidba u novu sredinu, a ako budu riješeni finansijski problemi, opet će ići u sigurnu kuću. Ionako nesigurni i uplašeni, ova seoba im je probudila ogorčenje i osjećaj da su teret, jer ni država neće da se brine o njima. Dok su oni ni na nebu ni na zemlji, nasilnici koji su ih maltretirali prolaze nekažnjeno. Ako su nam zakoni loši, onda bar zaštitimo žrtve.