BERLIN - Novi proletarijat se vraća u Njemačku, tvrde sociolozi, ukazujući da se u bogatom njemačkom društvu blagostanja stvara jedna nova klasa ljudi koja radi, ali ne može da živi od svojih zarada.
Čistači, bolnički njegovatelji, raznosači paketa i drugi koji rade, ali ne zarađuju dovoljno za život, postaju nova klasa, koja neodoljivo podsjeća na onu od prije sto godina i na vrijeme industrijske revolucije.
"Ja zarađujem 1.050 evra neto mjesečno. Pri visokim kirijama za stanove, ovo je manje nego egzistencijalni minimum", kaže Andreas Denert, star 55 godina, koji nedjeljno radi 40 sati i vodi grupu od deset čistača zgrada, ali - da bi preživio, ima i dodatni posao njegovatelja u jednom staračkom domu.
Ako bi Denert zatražio od države pomoć, onda bi bio jedan od 1,3 miliona ljudi koji su, uprkos tome što rade puno ili pola radnog vremena, stekli pravo da dobijaju nadoknadu za nezaposlene.
Denert već 16 godina radi u sektoru čišćenja zgrada i ''prebacuje'' se od jednog do drugog radnog ugovora na određeno vrijeme. Kod aktuelnog poslodavca je Denert i, poslije dvije godine rada, bio i dalje na probi, ali je, ipak, nedavno dobio i ugovor na neodređeno vrijeme.
Friderike Bal i Filip Štab sa Instituta za socijalna istraživanja u Hamburgu su tri godine istraživali branšu usluga i Njemačkoj i u jednoj studiji, koja bi - kako piše politički nedjeljnik ''Špigel'' - trebalo u ovoj godini bude objavljena, došli do rezultata da - Njemačka ponovo ima proletarijat.
Karakteristike novog proletarijata su male zarade i mala ili nikakva socijalna sigurnost, uz društveno priznanje rada koje teži ka nuli i, zbog svega toga, osjećaj ljudi o besmislu posla.
U Njemačku se vraća jedna socijalna kategorija za koju se vjerovalo da je već dugo prevaziđena, a ovo dvoje sociologa smatra da toj klasi u Njemačkoj, u međuvremenu, pripada više miliona ljudi, odnosno, oko 12 odsto zaposlenih.
U sindikatu Verdi nisu baš puno iznenađeni Denertovom i sudbinom nove klase.
"Mi već godinama ukazujemo na probleme u sektoru usluga", kažu u ovom sindikatu, ukazujući da zaposleni pate pod teretom rastuće teških uslova rada i da je u toj branši zakonska minimalna satnica od 8,82 evra (bruto) na zapadu i 7,33 evra na istoku države.
Njemačka, do skora primjer moćne države socijalne pravde i jednakosti, postaje zemlja oštrih socijalnih razlika i statistika je, prije par godina, pokazala da se dvije trećine bogatsva Nijemaca, procijenjenog na više od 5,5 milijardi evra, nalazi, zapravo, u rukama 10 odsto ljudi.
Raslojavanje društva, kažu, nije ništa neobično, jer Njemačka tu samo slijedi svjetski trend, a u procesu raslojavanja, sudbina stranaca, medu kojima su Turci najbrojniji, nije baš "ružičasta".
Loše su obrazovani, češće od ostalih stranaca su bez posla, slabo govore njemački, žive od socijalne pomoći države, žene su im, uglavnom, domaćice - to je sumorna slika prosječnog Turčina u Njemačkoj, viđenog očima pojedinih istraživača društvenog života.
Ovako depresivna slika Turčina u ekonomski moćnoj Njemačkoj pokreće osnovno pitanje - ko je kriv za njegovu tužnu sudbinu - on sam, zbog nespremnosti i odsustva želje za integracijom ili njemačko društvo i politika.
U Njemačkoj, gdje živi oko tri miliona Turaka, od ukupno više od sedam miliona stranaca, postoji i "ljepša strana", na koju ukazuju i političari i statističari, koji govore o uspješnim Turcima i turskoj eliti, kojoj, recimo, pripada fudbalski reprezentativac Mezut Ecil, ministar za integraciju pokrajine Donje Saksonije Ajgil Ečkan, prva političarka turskog porijekla, ministar u Njemačkoj, kao i rastući broj Turaka sa završenim fakultetom-mnogi ljekari, inženjeri, uspješni privrednici, glumci, novinari......
Njemačka se, izgleda, "sudara" sa problemom "produkcije klasa", sistema u kojem djeca ljekara i sama postaju ljekari, a djeca radnika - radnici, pa se može postaviti pitanje da li su "prohujala s vihorom" vremena u kojima je sin čistačiće postao savezni kancelar, poput Gerharda Šredera, prethodnika današnje šefice Savezne vlade Angele Merkel.