Više od 95 odsto preduzeća u EU su mala i srednja preduzeća i sa više od 50 odsto doprinose bruto domaćem proizvodu.
Imaju prosjek od 500 malih i srednjih preduzeća na 10.000 stanovnika, a kod nas je to daleko manje. Da stvar bude gora, većina su trgovine i ugostiteljstvo. Za otvaranje prodavnice ili kafane ne treba mnogo novca. Proizvodnje u BiH ima veoma malo zbog skupe i teško dostupne tehnologije, a bez proizvodnje nema ni stvarnih efekata. Formiranje klastera, odnosno umrežavanje preduzeća radi podizanja konkurentnosti, lakšeg pristupa tehnologijama, boljeg korištenja resursa, prepušteno je samim privrednicima.
Naše vlasti samo pričaju o važnosti postojanja malih i srednjih preduzeća, kako ih treba podržavati i kako su ona nosioci ekonomskog razvoja, a od podrške nema skoro ništa. Imamo zakone, neka mala izdvajanja iz budžeta, a imamo i strategije koje još nisu ispunile ciljeve.
Podrška za kojom svi vape godinama jeste olakšavanje registracije preduzeća. Ipak, uslov broj jedan za razvoj malih i srednjih preduzeća jeste novčana podrška države, ali teško da će je dobiti u obimu koji bi zadovoljio osnovne potrebe.
Nisu je dobili ni ranije, kada kriza nije bila izgovor. Vlada FBiH je tek nedavno razmatrala prednacrt zakona o garancijskom fondu koji bi malim i srednjim preduzećima pomagao tako što bi davao garancije bankama za osiguranje kredita.
Ovo je praksa u zemljama okruženja koju smo mi tek sada pokrenuli, a proći će dosta vremena dok se završe procedure usvajanja zakona i formiranja fonda.