Pripajanje rudnika uglja "Elektroprivredi BiH" i stvaranje koncerna sigurno će doprinijeti razvoju metalske industrije. Ovaj proces, međutim, ne treba da se politizira. Neka se samo uđe u historiju "Livnice", TTU Tuzla i mnogih drugih preduzeća, pa će se vidjeti da su to firme koje su nastale prije rata radi rudnika. Bile su posvećene isključivo rudnicima i proizvodile su isključivo za njih.
Rudnike obnavljamo, a nažalost firme iz metalske industrije su pale u teškoće i zato imamo prekomjeran uvoz u tom sektoru. Dio firmi je ugašen kroz privatizaciju, stečaj i u njima su sada tržni centri. Daleko bi bilo bolje da nije bilo floskule da će tržišna ekonomija to urediti, jer se sada vidi da nas je to koštalo.
Kvalitetnim kreditiranjim sigurno bi se mogle sačuvati postojeće fabrike metalske industrije, zaposliti više radnika u njima i poboljšati njihov status. Rudari osjetno dižu prosjek plata, približavaju se prosjeku FBiH, a metalci su još na 520 KM. Uvezivanje rudnika i EP BiH bi značilo više poslova za naše firme. Najsretniji bih bio da se, kao što je to bilo nekada u Titovo vrijeme, pri sekreterijatima za privredu, formiraju odjeli ili agencije koje bi se bavile povezivanjem firmi. Čak bi i "ArcelorMittal Zenica" imao šta da radi, proizvođač eksploziva "Vitezit" i BNT. U firmi "Soko" 15 miliona KM je uloženo u opremu, a sa 35 miliona KM supstituišu uvoz. Oni proizvode asortiman koji je nakada FEAL i to je primjer kako treba ići naprijed. U rudarstvu su nekada sve poslove radile naše firme, a kada bi bilo strategije i danas bi sigurno imale posla.