Koliko je nekada uspješnih preduzeća u BiH nakon privatizacije uništeno i na kraju opustošeno, to vjerovatno nikada neće biti poznato.
U međuvremenu na evidencijama nezaposlenih sve je više onih koje je privatizacija zavila u crno. Samo je u ovdašnjem privatizacijskom procesu moguće da kupci preduzeća umjesto da podebljaju svoje bankovne račune završe na ulici, bez prava na otpremninu, sa neuvezanim radnim stažom.
Takva zla sudbina zadesila je i pedesetak zeničkih grafičara, koji su početkom 2002. godine, udruženi u tzv. ortačku grupu, po cijeni o 1,6 miliona KM (dio u novcu, a više javnim upisom dionica) kupili "Dom štampe". Dvije godine kasnije preduzeće je propalo, a radnici - vlasnici stigli do prosjačkog štapa!
Po Agenciji za privatizaciju, cijeli proces transformacije državnog u privatni kapital bio je pozitivan. To što je direktor protiv kojeg je zbog milionskih malverzacija nedavno podignuta optužnica, umjesto repromaterijala kupovao "Armanijeva" i "Bosova" odijela i kravate, a mašinu vrijednu 100.000 KM platio 500.000 evra, za prodavce društvenog kapitala nije ništa čudno.
Kako bi i bilo kada su oni koji su pravili Zakon o privatizaciji ostavili "vremenski vakuum", u kojem kriminalci mogu tek privatizovano i uz to dobrostojeće preduzeće za kratko vrijeme odvesti u stečaj. Pravne nedorečenosti privatizacijskih zakona i podzakonskih akata u posljednjih nekoliko godina "sahranile" su mnoga velika preduzeća.
U više navrata federalnoj Agenciji za privatizaciju ili kako je sve češće zovu "prihvatizaciju", pokušalo se sugerisati da su neophodne izmjene i dopune Pravilnika o kontroli privatizacijskog postupka, međutim ti savjeti su naišli na zid o koji su se kao mjehurići od sapuna ranije razbile iluzije savjesnih radnika da bi oni mogli biti profiteri.