Govor mržnje je ostrašćena, često i vrlo primitivna retorika vodećih političara u BiH. To predstavlja jednu stranu problema, koja govori o tome kakve mi političke lidere imamo.
Međutim, sa druge strane, puno veći problem je to što u BiH postoji veliki broj građana koji razumije, podržava i prihvata takvu vrstu retorike. To je mnogo ozbiljnija strana problema i treba da se zapitamo zašto mi kao građani vrlo često želimo to da čujemo i zašto takvim političarima dajemo podršku na izborima.
Na taj način se takva komunikacija legalizuje i građani s osjećajem ispunjenosti i zadovoljstva prihvataju takvu vrstu retorike. Političari samo prate ono što većina građana želi da čuje, ali glavnu težinu te priče nose političari jer su oni kao javne ličnosti nosioci odgovornosti.
Umjesto da uvode reforme koje će povući zemlju iz očajne situacije u kojoj se nalazi, oni pribjegavaju dnevnopolitičkim izjavama prepunim uličnog jezika i jezika palanke i mahale. Na taj način pokušavaju da nadomjeste svoju nesposobnost da se bave ozbiljnim pitanjima i problemima.
Većina političkih lidera koji se danas pojavljuju u medijima nemaju ni minimum kulture govora. U našim medijima imamo jednu paradu primitivizma, političke i jezičke nekulture i, nažalost, imamo one koji to dočekuju s oduševljenjem.
Kultura govora i dijaloga je nešto što se treba mijenjati i tu odgovornost treba da preuzmu i mediji i univerziteti i građani i NVO i političke stranke.