Učestali protesti odraz su krajnjeg nezadovoljstva radnika. Traže se osnovna radna i ljudska prava. Traže se plate koje sada u industriji znaju biti i manje od 300 KM. Radnici su uvidjeli da na njihove zahtjeve odgovaraju samo kada štrajkuju ispred institucija koje su odgovorne za stanje u kojima su se njihove firme našle.
Najbolji je primjer radnika "Pretisa", koji su blokadom zgrade Vlade FBiH isposlovali neke od svojih zahtjeva.
Niko od radnika ne voli da štrajkuje. Svaki od tih radnika iz "Pretisa" radije bi da je bio za mašinama u svojim proizvodnim halama nego pred Vladom, ali to je jedini način da njihovi problemi budu riješeni. Radnici ne štrajkuju iz obijesti. Oni se bore za svoja elementarna prava. Sramota je da parlamentarci imaju po šest ili sedam hiljada KM, a da radnici koji svojim radom stvaraju vrijednost rade za bijednih 300 ili 400 KM.
Mi iz Sindikata tekstila i kože uskoro spremamo proteste pred zgradom Vlade Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona.
Pokazalo se da štrajkovi koji se organizuju u krugovima preduzeća nisu efikasni. Nikoga ne zanimaju niti se neko obazire na ove štrajkove. Radnici su izgubili povjerenje u svoje firme koje loše posluju i onda direktno idu pred one institucije koje su i odgovorne za loše stanje njihovih firmi. Tak kada se nađu pred očima vlasti, radnici mogu očekivati da će neko nešto i uraditi.
Postoji i način da se blokiraju saobraćajnice. To jeste efikasan način demonstracija, ali to je krajnja mjera i lično nisam za takve štrajkove. Međutim, i oni su sredstvo jer su radnici često u bezizlaznoj situaciji.