Glavna kočnica globalne industrije vještačke inteligencije više nisu novac i grafički procesori, već hronični nedostatak inženjera sposobnih za vođenje najnaprednijih fabrika poluprovodnika.
Kapital za nove pogone raste brže od broja stručnjaka koji mogu da ih pokrenu i održe proizvodnju na potrebnom nivou.
Fabrika čipova može da vrijedi desetine milijardi dolara, a da njen puni kapacitet zavisi od relativno malog broja ljudi s iskustvom koje se stiče godinama. To stvara neobičan problem za industriju naviknutu da nestašicu rješava većim kapitalom: fabriku možete finansirati danas, ali stručnjaka koji će je voditi ne možete naručiti za sutra.
Borba za svakog stručnjaka
Inženjeri koji vode litografiju, obradu silicijumskih pločica i kontrolu proizvodnog procesa rade s opremom čija se preciznost mjeri nanometrima. Formalno obrazovanje pruža osnovu, ali upravljanje litografijom na nanometarskoj skali zahtijeva godine praktičnog iskustva u samom pogonu.
To je naučila i tajvanska kompanija TSMC, najveći svjetski proizvođač naprednih čipova. Kada je gradila fabriku u Arizoni, angažovala je više od hiljadu inženjera iz Tajvana na trogodišnje ugovore kako bi pokrenuli proizvodnju, jer američko tržište rada nije imalo dovoljno ljudi s potrebnim iskustvom. Sada, kada se ti ugovori bliže kraju, kompanija se ponovo suočava s istim problemom.
Potražnja za AI čipovima raste brže nego što industrija uspijeva da obrazuje ljude koji ih proizvode, pa hiperskaleri ubrzano povećavaju narudžbine dok proizvođači pokušavaju da prošire kapacitete. TSMC je u drugom kvartalu godine objavio rekordnu dobit i rast od 77,4 odsto, kao i investiciju od 100 milijardi dolara u fabrike u Arizoni.
SIA procjenjuje da bi američkoj industriji poluprovodnika do 2030. moglo da nedostaje oko 67.000 kvalifikovanih radnika, uključujući oko 27.300 inženjera i 26.400 tehničara. Istovremeno je američki program CHIPS usmjerio više od 32 milijarde dolara podsticaja ka izgradnji domaće proizvodnje.
Tu se vidi slabost nove industrijske politike čipova. SAD i druge države pokušavaju da vrate proizvodnju subvencijama vrijednim desetine milijardi dolara, ali fabrika nije obična industrijska hala. Ako paralelno ne postoji baza inženjera, tehničara, dobavljača i proizvodnog znanja, država može da subvencioniše kapacitet na papiru, a da tek kasnije otkrije da nema dovoljno ljudi da ga koristi.
Ono što novac TSMC-a nije mogao da kupi
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da Srbija nema mnogo veze s ovim problemom jer se čipovi tamo ne proizvode. Zemlja je ipak već dio istog lanca vrijednosti.
U Srbiji posluju Elsys, Veriest, Infineon, Chip Globe, Next Silicon, Tenstorrent i AMD, kompanije koje razvijaju arhitekturu i dizajn čipova dok se proizvodnja odvija u Aziji.
Srbija nema isti proizvodni problem kao TSMC, ali ima njegovu lokalnu verziju: tehnološki sektor može da raste samo onoliko brzo koliko raste broj ljudi koji posjeduju veoma specifično znanje. Srbija pritom nije izolovan slučaj.
Slovenija ima najrazvijeniji regionalni ekosistem mikroelektronike i dizajna čipova, dok Hrvatska kroz novi centar kompetencija pokušava da poveže fakultete, istraživače i industriju. Sjeverna Makedonija ima razvijenu proizvodnju elektronskih komponenti, ali ne i samih čipova, dok je industrijska baza Bosne i Hercegovine još manja.
Zajednički problem je isti: region ima dijelove lanca vrijednosti, ali nema dovoljno veliki bazen specijalizovanih inženjera. Ako svaka država pokuša da privuče nove investicije bez povećanja tog bazena, rezultat može biti samo veća borba za iste ljude.
Profesor Borivoje Nikolić, stručnjak za projektovanje čipova na Berkliju, smatra da dalji rast ovih centara ne ograničava nedostatak investitora, već nedostatak kvalifikovanih inženjera, ista prepreka koja je jedan od razloga zašto nije realizovana ni ranije najavljivana investicija fonda Mubadala u fabriku čipova u Srbiji.
Zbog toga on kao rješenje predlaže ulaganje u obrazovanje umjesto dodatnih poreskih olakšica, zaključak koji potvrđuje i iskustvo TSMC-a, kompanije koja ulaže desetine milijardi dolara, ali nije uspjela da kupi ono što univerziteti stvaraju godinama.
Subvencionisanje novih investitora bez povećanja baze talenata može samo da preraspodijeli isti ograničeni broj stručnjaka.
Obrazovanje postaje dio proizvodne linije
U eri vještačke inteligencije univerzitet postaje dio industrijske politike, podjednako važan kao poreske olakšice, subvencije ili nova fabrika.
Fabrički kapacitet može da se poveća jednom investicionom odlukom, ali broj iskusnih inženjera i tehničara raste godinama. Upravo zato zemlje koje danas subvencionišu fabrike moraju istovremeno da finansiraju ljude koji će u njima raditi.
Za region je poruka još jednostavnija. Bez dovoljno stručnjaka pitanje je, s trenutnim kapacitetima, da li ćemo moći da zadržimo i proširimo industriju dizajna čipova koju već imamo i koja je značajna.
U poluprovodnicima kapital dolazi tamo gdje postoji znanje mnogo lakše nego što znanje nastaje tamo gdje se pojavi kapital.