Posljednjih dana svjedoci smo propasti tendera za Fabriku alatnih mašina "Jelšingrad" iz Banjaluke i Fabrike specijalnih transmisija iz Istočnog Sarajeva.
Drugačiji scenario niko, osim ispaćenih radnika u ova dva nekadašnja giganta, nije mogao ni da očekuje imajući u vidu u kakvoj se ekonomskoj krizi krenulo u privatizaciju državnog kapitala.
U vrijeme kada kupce ne mogu pronaći ni perspektivne svjetske kompanije, jer naprosto niko ne želi da kupuje rizik, suludo je bilo očekivati da će neko šansu vidjeti u hrpi gvožđa i zastarjeloj tehnologiji u pogonima banjalučkih i istočnosarajevskih preduzeća.
Teško je povjerovati da u resornom ministarstvu i Investiciono-razvojnoj banci RS, kao nosiocima ovih privatizacionih projekata, nisu znali da su im šanse za prodaju na nuli ili u najboljem slučaju nešto iznad nje.
Zato se raspisivanje tendera može protumačiti kao kupovina vremena pred očajnim radnicima, koji su zaprijetili štrajkovima. Najbolji metod za gušenje moguće bune bilo je raspisivanje tendera za prodaju državnog kapitala, iako prije toga kod mogućih investitora nije opipan puls.
Sa druge strane, institucije će u svojim izvještajima imati dva tendera više i biće isto toliko koraka bliže ostvarenju svojih godišnjih planova.
I nakon nekoliko mjeseci tenderske procedure po ko zna koji put namagarčeni radnici shvatiće da su se uzalud nadali i ponovo zaprijetiti štrajkom. Do sljedećeg tendera.