Odnos prema turizmu u Bosni i Hercegovini skoro je identičan kao odnos prema fudbalu. Svako o turizmu zna "sve" kao što i svaki fudbalski navijač misli da je Ćiro glavom i bradom. Još jedna zajednička karakteristika je to da mnogi misle da smo turistička i fudbalska velesila.
Ovi zaključci se izvode iz pojedinačnih primjera, poput sjajnog Edina Džeke ili dolaska desetina hiljada hodočasnika u Međugorje.
Međutim, BiH nije ni turistička ni fudbalska sila, pa se tako ne možemo porediti s brazilskim loptačima niti se možemo takmičiti s hrvatskim morem, koje ovoj nama susjednoj zemlji donese nekoliko milijardi eura prihoda godišnje.
Statistika govori da je BiH od turizma prošle godine imala oko 620 miliona KM prihoda. Zbog svjetske ekonomske krize ove godine će, tvrde analitičari, tih prihoda biti manje za stotinak miliona KM.
Zbog ovog podatka skoro niko se nije nimalo nasekirao. Vlasti misle da to nije važno. Preče im je trenutno gasiti vatre i smirivati socijalni bunt. Turistička udruženja su rasparčana po entitetskim, kantonalnim i općinskim nivoima. Nemaju zajedničku strategiju, a kamoli zajedničku kampanju privlačenja turista da nas posjete i tako barem malo ublaže krizu. Država nema dobrih puteva, hoteli su zapušteni, korita rijeka su deponije smeća.
Odnos prema turizmu je stihijski. Sve dok tako bude, ponosno ćemo se zavaravati da je BiH prelijepa zemlja i da imamo najbolje fudbalere na svijetu. To što se nikada nismo kvalifikovali na Svjetsko prvenstvo i što se noćenja stranaca mogu na prste izbrojati, nikoga ne zanima.