Podatak da je u RS prošle godine ostvaren najmanji godišnji prihod od početka procesa privatizacije bio je i očekivan jer se taj proces suviše otegao, a preostala državna preduzeća se nalaze u sve težem stanju.
Ni sama privatizacija, međutim, u većini slučajeva nije riješila probleme već ih je samo produbila, zbog čega bi bilo neophodno angažovati neku istražnu komisiju koja će raščivijati taj proces. Za sindikat i radnike uopšte nije važno ko je vlasnik privatizovanog preduzeća ili koliko je država uzela para od prodaje svog kapitala, već je najvažnije to da ono nakon vlasničke transformacije uspješno posluje i zapošljava radnike koji će redovno primati plate. Problem se, dakle, javlja u tome što je situacija za zaposlene u privatizovanim preduzećima sve gora, dok je ime vlasnika najmanji problem. Državna preduzeća su se kroz privatizaciju prodavala, a onda novi vlasnici uz pomoć raznih mahinacija iz njih pokušavali izvući sav postojeći kapital, nakon čega firme propadaju, radnici postaju socijalni slučajevi, dok državi ostane dug. Poenta je u tome što država preko svojih institucija i mehanizama slabo kontroliše sprovođenje privatizacionih ugovora koji su potpisali s novim vlasnicima preduzeća kojima su se oni obavezali na određeni nivo ulaganja i zapošljavanja.
Kada je u pitanju sudbina privatizovanih preduzeća u nekom doglednom vremenu, jasno je k'o dan da se ne smije dozvoliti njihovim vlasnicima da odstupaju od preuzetih obaveza iz kupoprodajnih ugovora, inače ni tu firmu ni radnike ne čeka svijetla budućnost. Ono što je potpisano mora se sprovoditi do posljednje stavke i tu ne smije biti nikakvih odstupanja.