Koliko vas neko poštuje najbolje ćete znati po tome kako vas dočekuje. Ako bismo strane ambasade simbolički predstavili kao predvorje ili kućna vrata gosta kod kojeg smo se namjerili, onda je sasvim jasna slika o tome kako nas tamo prihvataju i šta o nama misle.
Dok naši građani kucaju na ta vrata, strpljivo čekajući u kilometarskim redovima pred ambasadama na kiši, vjetru, nevremenu i paklenim vrućinama, često stojeći satima, suočeni su s mrzovoljnim i mišićavim čuvarima koji ih guraju, tjeraju, vuku i prema njima se odnose kao prema životinjama, a ne ljudima.
U većini ambasada ako vam odbiju zahtjev za izdavanje vize, ne daju vam obrazloženje, ili ako vam daju, sroče vam to u nekoliko pravnih ispraznih formulacija bez ikakvog smisla i značenja. Većina nas čak ni ne zna da čak i ako dobijete vizu, granični policajac neke evropske zemlje može vas vratiti s granice i poslati kući ako samo posumnja da ste kriminalac ili ako iz nekog prozaičnog razloga smatra da vi ne treba da uđete u njegovu zemlju.
Tako se odnose prema nama. I zbog toga je Igor Davidović potpuno u pravu kada kaže da su bh. građani poniženi i da "uživaju" vizni režim koji nikako ne zaslužuju.
Sve te evropske priče o tome kako nas oni vole i jedva čekaju da uđemo u Evropu padaju u vodu pred ovim činjenicama.