Poslije mnogo neizvjesnosti usvojen je Zakon o zaštiti domaće proizvodnje.
Činjenica je da se nešto moralo mijenjati. Deficit u poljoprivredi razara domaće proizvođače, više se ne zna odakle uistinu stižu namirnice koje nam se prodaju kao proizvodi susjednih zemlja, a uz sve to država nema jasnu ideju ili iz nekih razloga ne želi da takvu situaciju promijeni.
Kada se slušaju pristalice za i protiv usvajanja zakona čini se da ima logike kada i jedni i drugi obrazlažu svoje stavove. Razlika je samo u tome što oni koji su protiv ne nude nikakvu alternativu kako bi se katastrofalno stanje promijenilo.
Tu sad dolazi do dileme, da li je bolje ništa ne preduzimati ili nešto činiti pa makar stvari pošle i naopako. Možda procedura donošenja zakona i nije sprovedena kako predviđa CEFTA, na što je upozoravalo i Ministarstvo spoljne trgovine, ali isto tako je i činjenica da to isto ministarstvo, do početka polemika oko zakona, apsolutno ništa nije preduzimalo kako bi bila zaštićena domaća proizvodnja ili olakšan prodor domaćih proizvoda u susjedne zemlje.
Licemjerne su zamjerke Ministarstva koje očekuje da strukovna udruženja treba da budu nosioci dokazivanja spoljnotrgovinskog deficita. Zar to ne bi trebalo da bude zadatak službenika Ministarstva. Ovo je samo još jedan od dokaza besmislenog državnog aparata koji ne zna ili neće nikad da preduzme sam neku inicijativu, već se pokreće samo kada je satjeran u ćošak.
Da li je usvajanje zakona oko kojeg se mjesecima lome koplja unutar, ali i van BiH bio pravi potez, pokazaće bliska budućnost.