Sa samo 16 godina počeo je da radi kao pomoćnik knjigovođe, a nekoliko decenija kasnije kontrolisao je najveći dio američke naftne industrije i postao jedan od najbogatijih ljudi u istoriji.
Džon D. Rokfeler nije pronašao naftu, niti je bogatstvo stekao bušenjem prvih nalazišta. Dok su hiljade Amerikanaca tragale za novim izvorima crnog zlata, on je shvatio da se možda još više novca može zaraditi na onome što dolazi poslije vađenja nafte iz zemlje.
Ta odluka postavila je temelje kompanije Standard Oil, koja će prerasti u jednu od najmoćnijih poslovnih imperija svog vremena.
Rokfelerova priča, međutim, nije samo priča o uspjehu. Ona pokazuje i kako je jedan preduzetnik, zahvaljujući organizaciji, kontroli troškova i agresivnom širenju poslovanja, stekao toliku moć da je na kraju morala da reaguje američka država.
Kako je sve počelo?
Džon Dejvison Rokfeler rođen je 8. jula 1839. godine u američkoj saveznoj državi Njujork.
Njegova porodica nije pripadala bogatoj poslovnoj eliti, a nakon preseljenja u Ohajo mladi Rokfeler počeo je da traži posao u Klivlendu.
Priliku je dobio 1855. godine, kada je sa 16 godina zaposlen kao pomoćnik knjigovođe u jednoj trgovačkoj firmi.
Posao nije donosio veliku zaradu, ali mu je omogućio da nauči nešto što će kasnije postati osnova njegovog poslovnog uspjeha – kako da prati troškove, naplatu, dugovanja i novčane tokove.
Dok su drugi preduzetnici često rizikovali u potrazi za brzom zaradom, Rokfeler je pažljivo računao koliko svaki posao košta i koliko može da donese.
Već 1859. godine, zajedno s Morisom Klarkom, pokrenuo je vlastiti posao trgovine poljoprivrednim proizvodima i drugom robom.
Ipak, najveća prilika tek je dolazila.
Zašto nije krenuo u potragu za naftom?
Krajem pedesetih godina 19. vijeka u Pensilvaniji je počela naftna groznica.
Nakon uspješnog bušenja naftne bušotine 1859. godine, hiljade ljudi pokušavale su da zarade na novoj industriji.
Jedni su kupovali zemljište, drugi ulagali u bušotine, a mnogi su se nadali da će preko noći postati bogati.
Rokfeler je razmišljao drugačije.
Shvatio je da sirova nafta mora da prođe kroz preradu prije nego što postane proizvod koji se može prodati potrošačima.
U to vrijeme jedan od najvažnijih naftnih proizvoda bio je kerozin, koji se koristio za osvjetljenje domova i poslovnih prostora.
Prije masovne upotrebe električne energije potražnja za takvim gorivom bila je ogromna.
Rokfeler je zato 1863. godine uložio novac u rafineriju u Klivlendu.
Dvije godine kasnije otkupio je udio svojih dotadašnjih partnera i odlučio da se potpuno posveti naftnom poslu.
Kako je jedna rafinerija postala poslovna imperija?
Rokfeler je nastojao da iz svakog barela nafte izvuče što veću vrijednost.
Pažljivo je kontrolisao troškove prerade, transporta i skladištenja, a ulagao je i u iskorištavanje nusproizvoda koji su drugim proizvođačima često predstavljali otpad.
Kako je posao rastao, njegova kompanija mogla je da proizvodi jeftinije i pregovara o povoljnijim uslovima prevoza.
Godine 1870. osnovana je kompanija Standard Oil iz Ohaja, s početnim kapitalom od milion dolara.
U narednim godinama počela je da preuzima konkurentske rafinerije i širi kontrolu nad američkom naftnom industrijom.
Prema istorijskim podacima, Standard Oil je do kraja sedamdesetih godina 19. vijeka kontrolisala oko 90 odsto kapaciteta za preradu nafte u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ali način na koji je kompanija došla do takvog položaja izazivao je sve veće kontroverze.
Poslovne metode koje su izazvale bijes konkurencije
Kako piše Bizportal, Rokfeler je rano shvatio da se prava moć ne nalazi samo u proizvodnji naftnih derivata, već i u kontroli transporta, skladišta i pristupa tržištu.
Standard Oil je zahvaljujući svojoj veličini dobijala povoljnije uslove od željezničkih kompanija, što joj je omogućavalo da smanjuje troškove.
Istovremeno je kupovala konkurentska preduzeća, a pojedini rivali tvrdili su da su bili izloženi pritiscima i poslovnim uslovima kojima nisu mogli da pariraju.
Posebno kontroverzni bili su tajni dogovori o željezničkim tarifama i povlasticama, koji su dodatno jačali položaj Standard Oila.
Kompanija je tako postepeno stekla gotovo monopolsku kontrolu nad američkom preradom nafte.
Rokfeler je vjerovao da objedinjavanje poslovanja donosi veću efikasnost i stabilnost industriji, ali su kritičari upozoravali da takva koncentracija moći uništava konkurenciju.
Kako je američka država razbila Standard Oil?
Ogromna tržišna moć kompanije na kraju je dovela do sudskog postupka.
Vrhovni sud SAD je 1911. godine potvrdio odluku o razbijanju Standard Oila zbog kršenja antimonopolskih propisa.
Kompanija je podijeljena na više desetina zasebnih preduzeća.
Iz pojedinih nasljednika Standard Oila kasnije su nastale velike naftne kompanije, među kojima su Exxon i Mobil, koje su se mnogo godina kasnije spojile u ExxonMobil.
Zanimljivo je da razbijanje kompanije nije uništilo Rokfelerovo bogatstvo. Naprotiv, vrijednost njegovih udjela u novonastalim preduzećima dodatno je rasla.
Koliko je Rokfeler bio bogat?
Rokfeler se često navodi kao prvi američki milijarder.
Njegovo bogatstvo je 1913. godine procjenjivano na približno 900 miliona dolara, a u pojedinim istorijskim procjenama dostizalo je oko milijardu dolara.
Kada se njegova imovina uporedi s veličinom tadašnje američke ekonomije, postaje jasno zašto se smatra jednim od najbogatijih ljudi svih vremena.
Ipak, poređenja s današnjim milijarderima zavise od načina obračuna, pa ne postoji jedna nesporna cifra koja pokazuje koliko bi njegovo bogatstvo danas vrijedilo.
Milijarder koji je dijelio ogromne sume novca
U kasnijim godinama Rokfeler se sve više posvećivao dobrotvornom radu.
Finansirao je obrazovne ustanove, medicinska istraživanja i projekte javnog zdravlja, a njegova fondacija postala je jedna od najpoznatijih humanitarnih organizacija u svijetu.
Tokom života donirao je stotine miliona dolara.
Umro je 23. maja 1937. godine, u 97. godini.
Iza njega je ostalo poslovno carstvo koje je promijenilo američku industriju, ali i nasljeđe koje se i danas posmatra iz dva ugla: kao primjer izuzetne poslovne sposobnosti i kao upozorenje na posljedice prevelike koncentracije ekonomske moći.