RIJEKA - Samo bi Kinezi mogli kupiti autoputeve u Hrvatskoj! Odnosno, monetizovati ih i dati priželjkivane dvije i po do tri milijarde evra kako bi dobili pravo ubiranja prihoda i upravljanja nad gotovo 1.200 kilometara autoputeva u Hrvatskoj koliko je u nadležnosti Hrvatskih autocesta i »Autocesta Rijeka-Zagreb«.
Ovakva procjena stiže iz nekoliko anonimnih izvora, političkih i stručnih, i vrlo je zanimljiva, tim više što je Kina već odradila nekoliko sličnih investicija, a posljednju je najavila u Srbiji. Tamo je kineska firma za izgradnju mostova i puteva CRBC uputila državnom preduzeću »Koridori Srbije« ponudu vrijednu 2,5 milijardi evra za finansiranje i izgradnju dionica autoputa od Beograda do granice s Crnom Gorom. Ukupno bi se gradilo oko 270 kilometara, a sve to potvrdio je prošlog nedjelje direktor »Koridora Srbije« Mihajlo Mišić koji je ponudu ocijenio jako atraktivnom i dodao kako je ponuda utemeljena na odluci kineske vlade o izdvajanju kredita od deset miliona evra za projekte u jugoistočnoj Evropi.
Na odgovor koliko je realan kineski interes za autoputeve u Hrvatskoj trebaće pričekati još neko vrijeme, jer je Vlada tek u početnoj fazi moguće odluke o tzv. monetizaciji, odnosno tek se kreće u konkurs za izbor konsultanta, koji bi trebao dati okvir i uslove pod kojima bi se navedeni posao mogao obaviti. Konsultant bi trebao biti izabran negdje u prvom kvartalu naredne godine nakon čega će tek uslijediti rasprava o uslovima koncesije, ali bi se i daleko ranije trebali dogoditi izuzetno važni razgovori predstavnika Hrvatske s potencijalnim partnerima u Kini i to upravo na temu realizacije kineskih investicija u Hrvatskoj.
Ove jeseni u planu je odlazak u Kinu nekoliko izrazito važnih hrvatskih delegacija, čiji je cilj, po prvi put, sasvim konkretno raspraviti probleme sa investicijama, te Kinezima ponuditi i neka sasvim praktična rješenja, koja su dosad bila nepremostiva prepreka.
Prije svega je riječ o modelu korišćenja zemljišta sa infrastrukturom za proizvodne pogone ukoliko takav interes postoji u Kini uz korišćenje niza olakšica, koje se uskoro uvode u Hrvatskoj, od umanjenja poreza sve do novčane stimulacije za svako novootvoreno radno mjesto. Pravi test kineskih namjera neće biti riječka luka ili nizinska pruga o kojima se u javnosti najviše priča, jer tu projekti nisu ni blizu visoke faze gotovosti, već autoputevi i ulaganja u privrednim zonama. Stoga je sasvim jasno da priča o monetizaciji autoputa nikako nije isključivo ekonomske prirode, već je duboko isprepletena s geopolitičkim i strateškim interesima u odnosima Kine i Evrope. Eventualnim ulaskom u monetizaciju hrvatskih autoputeva Kina svakako ne bi dobila samo pravo upravljanja i naplate, već i važan uticaj na sve odluke vezane uz autoputeve u narednih 30 godina, što opet podrazumijeva i uticaj na sva važnija pitanja vezana uz saobraćajnu infrastrukturu u Hrvatskoj.
Stoga treba spomenuti i kineski uslov za preuzimanje gradnje autoputa u Srbiji, da 40 posto radova izvode srbijanske, a 60 posto kineske firme. Uslov koji, prije ili poslije, može biti ponovljen i u Hrvatskoj. Isto tako, najveća bojazan ostaje u pitanju koliko će putarina poskupjeti nakon eventualne monetizacije? Hoće li to biti kao kod koncesije za autoput Zagreb-Macelj, koju ima Strabag, a po kilometru je danas gotovo dvostruko skuplja od ostalih autoputeva u Hrvatskoj. Bili to Kinezi ili neko drugi, taj je scenario za građane Hrvatske najgori i najopasniji, jer bi prodajom autoputa dodatni teret i dug zgodno bio prebačen na leđa korisnika, a to su većinom upravo građani RH.