Svake jeseni, dok hrvatski proizvođači u dolini Neretve traže radnu snagu za berbu mandarina, žene iz istočne Hercegovine svakodnevno prelaze granicu kako bi radom osigurale dodatni prihod za svoja domaćinstva.
Iza toga stoje rana jutra, fizički napor, granične gužve i računica o tome koliko od zarade zaista ostane u kućnom budžetu.
Alma Čolaković: „Ostaje vam skoro načisto zarada“
Kućni budžet Alme Čolaković dobrim dijelom počiva na sezonskom radu u Hrvatskoj. Na pitanje šta ju je navelo da prvi put krene preko granice, odgovara trezveno: riječ je o proračunu, a ne o očaju.
Alma objašnjava da je presudno da li se ide sa dozvolom ili bez nje.
„U slučaju legalnog angažmana poslodavac plaća dozvolu i putne troškove, a radnik snosi samo troškove hrane“, kaže ona.
Radni dan, opisuje Alma, traje osam sati.
„S pola sata pauze za doručak, a kod pojedinih poslodavaca i dodatnih petnaestak minuta za kafu, dan počinje u sedam ili osam ujutro“, objašnjava Alma.
Prema njenim riječima, uslovi rada zavise od plantaže, visine stabala mandarina i toga da li se radnici moraju penjati.
„Dnevnica je prošle godine iznosila 60 evra, a uz to ide naknada za gorivo koja zavisi od broja putnika u vozilu. Znači, ostaje vam skoro načisto zarada, jedino hranu nosite“, kaže.
Čekanje na granici opisuje kao svakodnevnu prepreku koja oduzima vrijeme prije nego što radni dan uopšte počne.
„Gužva je veća otkako se osobe s bosanskohercegovačkim pasošem moraju skenirati, a posao nije lak ni zbog vremenskih prilika. Kiša obustavlja berbu, a jutarnja rosa i hladnoća kasnije u sezoni otežavaju rad“, objašnjava.
Ipak, Almina ocjena je jasna: „Što se mene tiče, meni je dobra lova, a posao nije prezahtjevan, jedino kad zahladi bude malo problem.“
Manuela Buntić: „Idem jer znam za šta radim“
Za Manuelu Buntić radni dan počinje prije svitanja. S mužem ustaje oko pet, a oko šest već izlaze iz kuće. Na berbu ne ide zato što nema izbora.
„Želim svojim radom zaraditi nešto dodatno i pomoći u kućnom budžetu. Kad znam za šta radim, lakše mi je ustati i krenuti“, kaže ona, prenosi Istina media.
Gužva na prelazu, tvrdi Buntić, direktno utiče na dužinu dana.
„Kada nema gužve, sve je puno lakše i brže, ali kada se čeka, radni dan se dodatno produži.“
Do sada nije gubila dnevnicu zbog kašnjenja, ali priznaje da gužva uvijek donosi stres.
Njena dnevnica iznosi oko 80 evra, uključujući gorivo, jer putuje vlastitim automobilom, ali krajnji iznos je manji.
„Kada se odbiju troškovi puta i sve ostalo što potrošimo tokom dana, ostane manje nego što zvuči kada samo kažete iznos dnevnice. Ipak, meni se i dalje isplati“, govori Buntić.
Za razliku od Alme, Manuela nije formalno prijavljena i nema ugovor.
„Znam da zbog toga nemam ista prava kao radnik koji je formalno zaposlen, ali zasad nisam imala problema sa poslodavcem i dogovor koji smo imali je ispoštovan“, kaže.
Napominje da joj berba mandarina omogućava da „nešto uloži u kuću, nešto ostavi sa strane i ima veću finansijsku sigurnost“.
Dolina Neretve: Brojke iza berbe
Potražnja za radnom snagom u dolini Neretve je velika, a razloge pokazuju službeni podaci. Prema Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji gotovo 1.220 hektara zauzimaju nasadi mandarina na 995 poljoprivrednih gazdinstava.
Hrvatska je 2025. godine proizvela približno 46.650 tona mandarina, dok se procjena ukupnog roda u dolini Neretve kretala između 50.000 i 60.000 tona. Podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje govore u istom smjeru.
Tokom 2025. godine prijavljeno je 18.435 potreba za sezonskim radnicima, a sa evidencije je zaposleno 13.528 osoba.
U prvih šest mjeseci 2026. godine evidentirano je 11.630 prijavljenih potreba i 10.616 zaposlenih. Dubrovačko-neretvanska županija među županijama je s najvećim brojem sezonski zaposlenih.
Šta institucije znaju, a šta ne?
Državni inspektorat Republike Hrvatske raspolaže preciznim podacima o nadzorima. Kazne za neprijavljeni rad kreću se od 2.650 evra za prvi utvrđeni slučaj do 8.000 evra i zabrane rada za treći i svaki naredni put u periodu od tri godine.
S druge strane, institucije u Bosni i Hercegovini, poput Zavoda za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanskog kantona, priznaju da nemaju uvid u broj osoba koje tako zarađuju jer se sezonski radnici uglavnom ne vode u evidencijama.
Lejla Škaljić: „Najveći gubitak je ljudski kapital“
Fenomen svakodnevnog prelaska granice zbog posla magistrica ekonomije Lejla Škaljić vidi kao posljedicu okolnosti u kojima se pojedinac prilagođava tržištu rada koje mu ne nudi dovoljno mogućnosti u vlastitoj sredini.
„To više nije izolovana pojava, već dio šireg trenda odlaska radno sposobnog stanovništva iz Bosne i Hercegovine“, kaže ona.
Posebnost današnjeg trenda, ističe, jeste to što čovjek ne mora trajno napustiti svoju sredinu da bi bio dio tog procesa.
„Može živjeti u Hercegovini, a svoju radnu snagu svakodnevno prodavati preko granice.“
Škaljić smatra da se u određenom dijelu može govoriti o ekonomiji preživljavanja. Ona to ne posmatra samo kao pitanje osnovnih potreba već i kao pitanje toga koliko prihod zaista omogućava dostojan život.
„Dugotrajna finansijska nesigurnost proizvodi frustraciju, osjećaj besperspektivnosti i društvenu letargiju“, upozorava Škaljić.
Kada je riječ o isplativosti, ekonomistkinja poručuje da ne treba gledati samo iznos plate već i uračunati gorivo, amortizaciju automobila, hranu, vrijeme provedeno na putu i čekanje na granici.
„Zato nominalno veća plata ne znači automatski i veću stvarnu ekonomsku korist“, kaže.
Škaljić posebno upozorava na vrijeme koje se često zaboravlja.
„Ako osoba svakodnevno provede dva ili tri sata na putu, to je vrijeme koje više nije dostupno porodici, odmoru ili dodatnom radu. Zato je pravo pitanje: koliko čovjeku zaista ostane od tog prihoda i koliko vremena mora uložiti da bi ga ostvario?“
Sezonski rad, prema njenim riječima, za mnoge porodice predstavlja veoma značajan dodatni prihod.
„Može omogućiti plaćanje kredita, školovanje djece, renoviranje doma ili lakše podmirivanje svakodnevnih troškova. Problem nastaje kada privremeno rješenje postane trajni model funkcionisanja domaćinstva. Ako porodica svake godine računa na nekoliko mjeseci rada preko granice kako bi finansijski 'zatvorila' godinu, onda to govori da domaća ekonomija nije uspjela ponuditi dovoljan nivo prihoda.“
Škaljić upozorava i na cijenu nesigurnosti: „Postoji velika razlika između toga da imate posao i da imate stabilno zaposlenje.“
Sezonski rad može značiti prekide u prihodima, slabiju socijalnu sigurnost i otežano dugoročno planiranje života.
Za lokalnu ekonomiju, kaže Škaljić, gubitak nije samo radna snaga.
„Najveći gubitak je ljudski kapital! Dio novca se vraća kroz potrošnju u lokalnoj zajednici, ali dugoročno to nije isto kao razvijeno lokalno tržište rada.“
Vlastima poručuje da je potrebno analizirati zašto ljudi odlaze, a ne samo posmatrati odlazak stanovništva kao problem. Pomoći mogu bolji poslovni ambijent, podrška malim i srednjim preduzećima, infrastruktura i povezivanje obrazovanja sa privredom.
Infrastruktura danas uključuje i digitalnu: kvalitetan internet i edukaciju koja otvara mogućnost rada za globalno tržište iz vlastitog sela.
„Nije dovoljno reći mladima da ostanu, moramo im dati ekonomski razlog da ostanu“, zaključuje Škaljić.
Granica kao svakodnevica
Razmak između onoga što institucije znaju i onoga što žene svakodnevno proživljavaju čini srž ove priče. Na papiru se raspravlja o dozvolama, nadzorima i projekcijama roda, dok se na terenu svakog jutra prije svitanja ponavlja ista scena: žene pakuju hranu za cijeli dan, sjedaju u automobil i kreću prema granici, ne zato što nemaju izbora, nego zato što su same odabrale da list po list i plod po plod doprinesu budućnosti svoje porodice.
Škaljić je to sažela rečenicom koja može poslužiti kao zaključak:
„Cilj ne bi trebalo biti da Hercegovina zaustavi ljude na granici, nego da im omogući da granicu više ne moraju prelaziti da bi dostojanstveno živjeli od svog rada.“