Kolumne

Osveta i pravda

Boris Dežulović
Boris Dežulović

U jutarnjim satima 7. maja dvije djevojke - jedna devetnaest, druga šesnaest godina stara - sjedile su u automobilu i veselo pričale o sinoćnjem provodu, kad se ispred njih pojavila grupa lokalnih siledžija.

Šestorica mladića iz jedne lokalne bande izvukli su prestravljene djevojke za kosu, utrpali u prtljažnik svog automobila i odveli do derutnog hotela u predgrađu. Ušli su kroz stražnji ulaz, vezane ih bacili na krevet i sobu prekrili ručnicima iz kupatila. Sljedeća tri sata njih šestorica zvjerski su se iživljavali nad nemoćnim djevojkama, drogirali ih, pržili opušcima cigareta, polijevali vrelom vodom, mlatili metalnim šipkama, rezali noževima i brutalno silovali. Nakon trosatne torture pokupili su krvave ručnike, a izmučene i polužive žrtve opet potrpali u automobil, odveli u mračni park i tamo im naredili da legnu. Starijoj su hladnokrvno pucali u glavu, ali je nekim čudom preživjela. Mlađa, šesnaestogodišnjakinja, nažalost - nije: izboli su je nožem točno četrdeset puta.

Jedan od šestorice zove se Indrit Krasniqi, ima dvadeset dvije godine i novi je heroj prizemne i podzemne Bosne i Hercegovine, one koja se okuplja po prigradskim kafanama i mračnim internetskim forumima, gdje takozvani bosanski patrioti ovih dana slave Krasniqija i njegovo herojsko djelo od 7. maja.

Ovako postavljena, priča - dopuštam mogućnost - može malo zbuniti. Još više zbunjuje što Krasniqija zbog njegovog herojskog djela slave isti oni Bosanci i Bošnjaci čije su žene i kćerke doživjele istu sudbinu kao Krasniqijeve žrtve tog strašnog 7. maja. Ključ zagonetke je u datumu.

Brutalno silovanje, mučenje i ubojstvo šesnaestogodišnje djevojke dogodili su se, istina, 7. maja, ali - 2005. godine. Mjesto strašnog zločina daleko je od Bosne: Abbey House Hotel, odnosno Prospect Park u Readingu, mirnom sveučilišnom gradiću u britanskom Berkshireu. Ubijena djevojka zvala se Mary-Ann Leneghan. Šestorica mladih ubojica, među kojima i Indrit Krasniqi iz Chiswicka, u zapadnom Londonu, osuđena su na doživotne robije i poslani na odsluženje kazne. Indrit Krasniqi, recimo, poslan je u Wakefield u Yorkshireu, jednu od zloglasnijih i najbolje čuvanih engleskih kaznionica, u kojoj kaznu služe najokorjeliji kriminalci i zločinci: u Wakefieldu svojih trideset pet godina zatvora zbog genocida u Srebrenici služi i general Vojske Republike Srpske, bivši komandant Drinskog korpusa Radislav Krstić.

U petak 7. maja stražari su u ćeliji broj D320 pronašli Radislava Krstića na rubu smrti, u lokvi krvi, izbodene glave i prerezanog vrata. Vrlo brzo otkriveno je i oružje - improvizirana zatvorska "britva" izrađena od žileta pričvršćenog na četkicu za zube - i napadači: tri zatvorenika islamske vjeroispovijesti, od kojih je "najmanje jedan", prema saznanjima engleskih novinara, bosanski musliman, a jedan identificiran kao Indrit Krasniqi, zloglasni ubojica iz Chiswicka. U petak 7. maja, točno na petu godišnjicu zločina u Readingu, osuđenik Krasniqi zajedno s dvojicom zatvorskih kolega napao je Krstića i nanio mu teške ozljede.

Slučaj je bio jasan: radilo se o klasičnoj zatvorskoj "sačekuši" i osveti za Krstićeve zločine nad muslimanima u Bosni i Hercegovini, dakle - odmazdi za Srebrenicu.

Vijest je u Bosni dočekana prilično očekivano. Pola države nije pretjerano sažaljevalo nedoklanog generala, a pola je gnjevno psovalo međunarodnu zajednicu, Haški tribunal i engleski zatvorski sistem, koji je srpskog generala stavio u kaznionicu sa serijskim ubojicama, silovateljima i kojekakvim muslimanskim ekstremistima, baš kao što je onomad u takvom jednom švedskom ženskom zatvoru među osuđenim muslimankama završila Biljana Plavšić, žaleći se u onom potresnom pismu javnosti kako je "dospela među prostitutke, ubice, narko-dilere, narkomane, pljačkaše, kradljivce i prevarante", i kako na njene primjedbe uprava zatvora "sa ponosom, ali i rasistički odgovara - 'ovde ste svi isti'".

"Ipak, nismo svi isti", javno je cmizdrila Biljana Plavšić. "Rođena sam i odgajana u uglednoj porodici, magistrirala sam, doktorirala, profesor sam Univerziteta i dekan Fakulteta prirodnih nauka, u svetu priznat naučnik i ugledni građanin, dakle najmanje u dva aspekta razlikujem se od ostalih zatvorenica: po poreklu i obrazovanju, i najavi krivičnog dela pre mog dolaska."

Slične poruke sada stižu od Krstićevih odvjetnika i članova njegove obitelji. "Nemam nikakvu dilemu da će moj otac ponovo biti napadnut, pa on je u zatvoru u kojem leže najteže ubice!", žali se u intervjuu Vestima Krstićeva kćerka Tamara, pozivajući predsjednika Borisa Tadića da se založi za njenog oca. "Šta je nekome ko je već osuđen na doživotnu kaznu da ubije još jednom? Plaši se još jedne doživotne robije? Istovremeno, zaista se plašim i za svoj i život svog supruga kad tamo otputujemo, jer su islamski ekstremisti očigledno dobro organizovani."

Radislav Krstić je tako, kao i Biljana Plavšić, na teži način saznao kako su svi ljudi zaista, i na njihovu žalost, isti. Barem onoliko koliko su hiljade njihovih žrtava bili isti ljudi od krvi i mesa koliko i bosanski Srbi, toliko su Plavšićeva i Krstić "ipak isti" kao i svirepi masovni ubojice, silovatelji i ekstremisti s kojima su dijelili zatvorska dvorišta. S tom razlikom što hladnokrvni ubojica Indrit Krasniqi - istina - nije "rođen i odgajan u uglednoj porodici", nije "magistrirao i doktorirao", nije "profesor Univerziteta i dekan Fakulteta prirodnih nauka, u svetu priznat naučnik i ugledni građanin". I nije imao ideju poubijati i raseliti sve britanske Engleze, niti "očigledno dobro organizovan", kako bi rekla Biljana Plavšić, likvidirati sve muškarce malog engleskog gradića Readinga, već "samo" dvije nesretne djevojke.

Indrit Krasniqi i dvojica njegovih kolega zbog svoje su pak "osvete za Srebrenicu" postali heroji podzemne, anonimne Bosne iz kafana i internetskih foruma, po kojima je Krstić "dobio što je zaslužio". Onako kako su "ono što su zaslužili" dobili i svi oni bjelosvjetski pedofili, čije su nevine žrtve u zatvorima osvećivali kojekakvi besprizorni ubojice i silovatelji, na sladostrasno zadovoljstvo imene i bezimene javnosti.

Ta javnost, međutim, ne voli kad je se podsjeti zbog čega je Krasniqi uopće u zatvoru, istom u kojemu i Krstić. Zbunjuje tu javnost kad se priča o 7. maju ispriča tako da ispada kako je Krasniqi u zatvoru zbog zločina koji, hladno opisan, izgleda kao da se dogodio negdje u Bosni devedeset druge, kad su mnoge bosanske žene završavale u plitkim grobnicama, mučene, silovane i zaklane kao nesretna Mary-Ann Leneghan: londonski je tužitelj Penry-Davey u sudskom procesu jezivo ubojstvo 16-godišnje djevojke usporedio upravo sa "strahotama ratnih zločina". Tu ostrašćenu javnost, sretnu zbog "pravde" zadovoljene u yorkshirskom zatvoru Wakefield, zbunjuje kad umjesto nje zamislimo sreću podzemne britanske javnosti da je i njihova "pravda zadovoljena", i da je brutalnog ubojicu mlade Engleskinje u zatvoru zaklao, recimo, srpski general Radislav Krstić, novi heroj londonskih pubova i britanskih internetskih foruma.

Takva je osveta stoga i prije svega uvreda za osvećene. Osam hiljada ubijenih Srebreničana, i sedamdeset hiljada ubijenih i silovanih Bošnjaka i Bošnjakinja ničim nije zaslužilo da ih osvećuje čovjek koji muči, siluje i kolje djecu onako kako su i oni sami mučeni, silovani i klani. To, jebiga, nije pravda. Ako će Indrit Krasniqi biti osvetnik mrtvih i heroj preživjelih, onda Radislav Krstić više nijednog trenutka ne treba i ne smije biti u zatvoru. Jer tamo, kako je lijepo Biljani Plavšić objasnila uprava švedskog zatvora Hinseberg, "svi su oni isti".

Sedmi maj 2005. godine naprosto je po svakom kalendaru, po svakom ljudskom zakonu i zakonu fizike isti dan kao i sedmi maj 2010. godine.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije