Kolumne

Ubi nas prejaki veznik

Boris Dežulović
Boris Dežulović

"Ubi nas prejaka reč", stajat će jednog dana plural čuvenog Miljkovićevog stiha na velikoj ploči u Memorijalnom centru Potočari, spomeniku nad masovnom grobnicom osam hiljada ubijenih Srebreničana oko kojega će se vrzmati školska djeca iz Banjaluke ili Zvornika, sa učiteljicama srpskog koje će im strogim glasom govoriti o finoj razlici između strašne, rogobatne tuđice "genocid" i tople, domaće riječi "zločin".

Pisat će Miljkovićeve prejake riječi na spomen ploči u Potočarima, kao trajna opomena "da se ne ponovi", ali ne da se nikad više ne ponovi genocid nad ljudima druge vjere i prezimena, već da se nikad više ubijanje ljudi druge vjere ili prezimena ne nazove genocidom, tuđom dakle riječju, reskom, grdom i prejakom.

"Genocid je možda ipak malo prejaka reč", rekao je tako netko, nije više ni bitno tko, poznat netko i nevažno tko, u širokoj javnoj raspravi koja se u Srbiji razvila oko deklaracije o Srebrenici, administrativne potvrde koja Srbiji treba za evropske integracije. Baulja tako Srbija hodnicima briselske birokracije od sobe do sobe, šalju je od šaltera do šaltera, "gdje se vadi ta potvrda?" "u srpskom parlamentu, gospođo", "može li ovo?", "ne može", sumnjičavo vrte činovnici glavama i pitaju gdje je riječ "genocid". Mora, kažu, u potvrdi biti genocid u Srebrenici. "Genocid je možda ipak malo prejaka reč", odgovara Srbija, "može li 'zločin'"?

Osam hiljada Srebreničana glavom je platilo jezičnu nedoumicu oko koje i danas razglabaju najveći srpski lingvistički autoriteti, osam hiljada muškaraca i djece ubila je prejaka reč. "Je l' sad jasno zašto treba da se zna materinji jezik?" pitat će stroga učiteljica iz Zvornika na školskom izletu, a zvornička će djeca s nepojamnom dosadom klimati glavama i fotografirati se u dresovima Fudbalskog kluba Drina i majicama navijačke skupine "Genocid Zvornik", potajno da učiteljica srpskog ne vidi, pa da opet za kaznu moraju na utakmicu noseći transparent sa stotinu puta ispisanim "Zločin Zvornik'.

Velika je, čudesna moć napisane riječi, poznata je stvar, otkako je onaj Sumeranin u granitnu stijenu upisao prve kvrgave, klinaste grafeme, više su ta mali, bezazleni znakovi pobili ljudi nego svi lukovi, strijele, koplja, noževi, mačevi, sjekire, topovi, puške, pištolji, bombe i krstareći projektili, više su virusa i bakterija svijetom proširila napisana slova nego svi komarci i štakori, više je ljudi stradalo od prejake riječi nego od potresa, poplava, požara, vulkana, uragana i tsunamija.

Ima tako nekih riječi, malih a prejakih, što ubijaju precizno poput metka u potiljak. A u hrvatskom, srpskom i bosanskom - kako li se već sve ne nazivaju književni standardi jezika na kojemu se tako nepogrešivo razumijemo, mrzimo i ubijamo - među sve kletve i psovke iz rječnika mržnje, među sve tuđice i domaćice, "genocide", "zločine" i ostale prejake reči, uvukla se jedna, najmanja od svih, od svega tri slova napravljena - pogani i zloćudni suprotni veznik "ali".

Uglavio se taj "ali" u naše rečenice kao berlinski zid, meandrira olovka ispisujući kvrgavo "ali" kao kriva Drina među nama: više je ubojica i silovatelja pomilovalo naše "ali" nego svi zakoni o amnestiji u povijesti, više je taj mali suprotni veznik opravdao zločina nego svi advokati svijeta, više su nevinih leševa ekshumirala, pljunula i spalila ta tri slova nego sve revizionističke biblioteke nacističkih skeptika. Krnja je svaka rečenica naših jezika koja nije objašnjena i opravdana jednim "ali".

Da, bio je to strašan zločin, ALI bio je rat, a u ratu se događaju strašne stvari. Da, jeziv je to i odvratan zločin, ALI zločina je bilo na sve strane. Da, Naši su činili zločine, ALI zločine su činili i Njihovi. Ja sam prvi koji će osuditi i koji je ne jednom osudio taj zločin, ALI valja biti pošten i reći da su zločini počinjeni i nad Našima. "Ubijaju naši, ALI ubijaju i partizani."

Balkanska antiteza postala je službena mantra političara, povjesničara, pravnika, novinara, publicista, analitičara i kafanskih eksperata, efektna završna riječ obrane, svakoj točki optužnice pouzdan alibi.

Albanci su stoka, ALI BI bilo pošteno priznati da ima i poštenih Albanaca. Albanci proganjaju Srbe u enklavama, ALI BI i Srbi činili isto da je Kosovo ostalo u sastavu Srbije. Žao bi mi bilo i jednog srpskog djeteta poginulog u bombardiranju, ALI BI i oni trebali jednom vidjeti kako je to. Nije lijepo ubijati babe i paliti kuće, ALI BI hrvatski Srbi trebali shvatiti da su sami krivi. Moramo govoriti o zločinima Armije BiH, ALI BI morali govoriti i o svemu što je dovelo do toga. U Srebrenici su poubijani muslimanski muškarci, ALI BI valjalo priznati da su i ti muslimani ubijali bratunačke Srbe. "Ubijani su partizani, ALI BI bilo pošteno reći da su ubijani i naši."

Bio je zločin, ALI BI "genocid" možda ipak bio prejaka reč.

Zato bi valjalo jednom staviti točku. Mislim, doslovno - točku. Ukinuti suprotni veznik "ali' u našim jezicima, i svaki put kad poput štakora izmili na kraju rečenice, staviti točku. Pravi pravcati Zakon o suprotnim veznicima i suprotnim rečenicama, baš poput svih onih silnih amandmana i zakona o izmjenama i dopunama zakona, zakon dakle u kojemu bi u točki 1 stajalo da se "zabranjuje svaka upotreba i sastavljanje suprotnih rečenica", u točki 2 propisuje pravilna upotreba, "na način da se umjesto suprotnih veznika 'ali' i 'no' stavlja interpunkcijski znak točke opisan u točki 3 Zakona", a u točki 3 pravilna upotreba točaka, "tri točke ukoliko nema mjesta za daljnju elaboraciju teze, dvotočka ukoliko mjesta za elaboraciju ima, i jedna točka ukoliko je sve jasno".

Pogledajmo kako bi to izgledalo u pravosudnoj praksi.

"U ime srpstva i srpskih nacionalnih interesa, srpske su snage pod komandom generala Ratka Mladića u Srebrenici likvidirale osam hiljada muslimana."

Zvuči rogobatno, zar ne? Kako, zašto je ubijeno osam hiljada ljudi, neće biti da su zli Srbi sišli s planine i iz čista mira poubijali sve muško u Srebrenici, niti će biti da je svih tih osam hiljada ljudi čistih ruku išlo na strijeljanje, mora biti neko objašnjenje, mora biti neko opravdanje, zašto bih se uostalom ja zbog toga stidio, ja se kao čovjek i kršćanin i Srbin i roditelj stidim svakog zločina i žao mi je svakog ubijenog čovjeka, ne samo muslimana i ne samo u Srebrenici, zar je samo u Srebrenici bio zločin, zar je samo u Srebrenici počinjen genocid, ako je to genocid, onda je i "Oluja" genocid, stide li se Hrvati zbog "Oluje", stide li se Bošnjaci zbog "Kazana", zašto Bošnjaci i Hrvati nisu donijeli deklaracije o zločinima nad Srbima, zašto kosovski Albanci nisu donijeli deklaraciju o zločinima OVK? - hiljade gnjevnih riječi kulja iz one male crne točke na kraju rečenice, vapi rečenica za svojim "ali", pa da vaga opet stoji lijepo poravnata, u kozmičkoj ravnoteži, u kojoj svako "zašto" ima svoje "zato", a svaki ubojica i ratni zločinac svoj "ali bi".

Ovako, nema "ali", ostaje samo: "U ime srpstva i srpskih nacionalnih interesa, srpske su snage pod komandom generala Ratka Mladića u Srebrenici likvidirale osam hiljada muslimana." Nije teško, zar ne?

Dobro, nije, ALI hoću li sada dati primjer hrvatske krnje rečenice, hoću li bez "ali" napisati nešto o genocidu poslije "Oluje"? Neću. Nema "ali'. Govorimo i Srebrenici i govorimo o deklaraciji o Srebrenici. U redu, hoće li onda netko poslije napisati i reći, hoće li netko uobličiti u deklaraciju i zločine nad Srbima? Svejedno, nije važno. To se vas ne tiče. To je njihova stvar, to je između njih i ubijenih Srba. To su njihovi mrtvi. Nisu vaši mrtvi u grobnicama oko Bratunca, vaši su mrtvi u Potočarima. Ovo je sada samo između vas i osam hiljada mrtvih Srebreničana.

"U ime srpstva i srpskih nacionalnih interesa, srpske su snage pod komandom generala Ratka Mladića u Srebrenici likvidirale osam hiljada muslimana."

Točka.

Nema "ali".

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije