Počinjemo! Samo ne znam odakle? Od apokalipse na našoj terasi, propuštenog Senidinog koncerta ili pitanja, da li je zaista najteži rastanak onaj sa osobom koja ste nekad bili?
Ili kako u masi onih koji se prave Englezi živjeti kao u francuskom filmu?
Prvo apokalipsa, ključna je kao scenografija.
Prije više od decenije, mijenjali smo ogradu na terasi. Ograda od kovanog gvožđa, sa staklima u boji i totalnim vintidž vajbom zamijenjena je modernom staklenom ogradom sa bronzanim odsjajem. Oh, kako se to meni dopalo. Tako je sjajno izgledalo. Odmah sam okačila lampice na terasu, a Žmu je rekao: "Stigao je cirkus u ulicu" jer sam sa lampicama i ja doselila.
U velike glinene saksije posadila sam tuje i okitila i njih, ofkors.
Sve je svijetlilo, posebno jedna tuja u saksiji okićena raznobojnim solarnim lampicama u obliku leptira i to tako da su djeca koja su prolazila ulicom redovno vukla roditelje za ruku u pravcu naše terase i uzbuđeno vikala: "Vidiii, neko ima jelku. Jelkaaaa!"
Roditelji su samo odmahivali glavama ili govorili: "Ma kakva jelka, šta pričaš, ko ima jelku u avgustu. Svašta", i niko nije ni krajičkom oka okrznuo terasu jer situacija je zvučala nemoguće, sigurno djeca fantaziraju. A nisu.
Kratko je to potrajalo, odmah da vam kažem, debakl je brzo bio na vidiku. Živim na sunčanoj strani. Sunce kroz staklo neviđeno prži. Osjetljive tuje su sagorjele od staklene ograde i previše sunca, a ja sam posadila lavande i ruzmarin. I jednu ružu đulberku. Joj kako sam pazila tu starinsku ružu. Iako nisam sok nijednom od nje napravila. Samo nek mi miriše na ovoj mojoj maloj francuskoj rivijeri, ništa mi više ne treba.
Dugo je sve odolijevalo suncu, staklu i mom povremenom nezalivanju. I onda su odjednom biljke posustale, zemlja se u saksijama pretvorila u prah, a lavande se osušile.
Daj, molim te, ovo sve izbaci. Saksije su velike pune zemlje, podići ih ne mogu. I previše ih je.
Žmu je rekao, znam, puno ih je, preteške su, pronaći ću neko rješenje i odjurio u svoje obaveze. Bio je zaista prezauzet. Toliko da sam cijelo proljeće pila kafu na terasi u šumi velikih osušenih lavandi. Kao u nekoj muzejskoj instalaciji okamenjenih fosila.
Do danas.
Žmu je organizovao iznošenje saksija sa terase.
Gledam odozgo kako ih sve prazni u cvijetnjak u dvorištu i aplaudiram. Konačno sam ih se riješila.
Sad ćemo ti sve to vratiti gore.
Molim? Ne vraćajte. Sve ostavi dole u dvorištu.
Ne dolazi u obzir. Prazne ovolike saksije da držim na travnjaku. Ne može.
Ostavi ih u garaži. Bar pola.
Nećeš mi vala praviti skladište od garaže. Vraćamo ih gore. Sve.
Nadureno gledam preko staklene ograde i istovremeno se dopisujem sa drugaricom koja mi šalje slike kako leži na svojoj procvjetaloj terasi, prepunoj limunova kao na Kapriju i čita knjigu o Merilin Monro.
Jao, kako ti je divno.
Darling, sve je ovo vještačko. Ne vjeruj svemu što cvjeta na fotografijama.
I počinjemo da se smijemo uglas, ona među limunovima i bijelim cvjetićima, vještačkim, a ja gledajući desetinu velikih praznih glinenih saksija koje se kreću prema meni. Uz stepenice.
I šta ću, stavim na glavu veliki šešir širokog oboda i navučem moje pink cvjetne baštenske rukavice jer ja sam vam opremljena za baštovanstvo kao da je cijela Provansa moja.
To je taj lajfstajl. Furam se na one teorije kako trebate već sada da živite onako kako vidite svoj život u budućnosti.
Ne znate? Da pojasnim.
Transurfing stvarnosti. Ako niste čuli za to, obavezno guglajte i čitajte. Pitajte vještačku inteligenciju, bilo koga, ali morate pročitati. Nije prvi put da ovo spominjem.
Ko misli da sam blesava, slobodno neka preskoči, ne ljutim se ja. Ali ovo zaista postoji. I kažu da radi.
Dakle, umjesto da se borite da promijenite svoje okolnosti, tu energiju preusmjerite u stvaranje stvarnosti kakvu želite. Otprilike tako. Razmišljajte drugačije. Jer izgleda da postoji beskonačno mnogo budućnosti i prostor u kom se čuvaju scenariji za sve moguće događaje. Tamo je zapisano sve što je bilo, što jest i što će biti. I zamislite, navodno je energija ljudskih misli sposobna materijalizovati ovu ili onu varijantu.
Šta me košta da probam? Baš ništa.
Dok ja filozofiram, odjednom se začula poznata muzika u daljini. Glasno.
Eno ti Senidah. Kako to da nisi otišla na koncert. Ti nju baš voliš? Dovikuje mi Žmu iz dvorišta.
Jao, pa ja sam se smetnula koji je datum.
Slegnem ramenima, zavrnem obod šešira, nastavim da režem osušenu ružu i razmišljam koliko sam se promijenila. Kada se to dogodilo? Nemam pojma. Taj rastanak od osobe koja sam nekada bila ni primijetila nisam.
Promjene u nama su najčešće toliko male da ni ne primijetimo da su se desile. A možda sam jednostavno samo uklizala u neku od mojih paralelni stvarnosti?
Ona nekadašnja ja bi se iznervirala i naljutila i rastužila što je zaboravila na koncert, ova današnja je samo slegla ramenima i nastavila u šarenim baštenskim rukavicama da reže ružu. I pjeva sa Senidom. Jer svi koncerti se na mom balkonu odlično čuju.
I sad sjedim na terasi, bose noge sam podigla na saksije, pijem sok od ruža koji mi je napravila svekrva, tresem pepeo moje lila cigare sa zlatnim filterom u ogromnu praznu saksiju, sve tako sa pink baštenskim cvjetnim rukavicama. I mislim se, ovo je konceptualna umjetnost. Ovo.
Marina Abramović, who?
Čujem Žmu kako ulazi u kuću i traži me. Gdje si ti?
Pa iskočim pred njega podignutih ruku i otpjevam sa Senidom: "Čekam te na kraju misije, da oživiš mi vizije, na vrh sveta digni me, ljubavlju dodirni me…"
Samo jedno mi nije jasno. Kako li sam završila ovako daleko od francuske rivijere? A bila sam ubijeđena da dobro upravljam stvarnošću?
Ili je ovo samo pauza na putu? Sve sa lampicama?
Lav ju
Chic Vanilica
Knjiga VANILICA U CIRKUSU je u prodaji u knjižarama "Kultura", "My book", kao i u "Bingo" marketima. Web shop www.mybook.ba
