Negativni pristup društveno ekonomskim pitanjima je postao fiksacija. Umjesto da na globalnom nivou čujemo pitanje šta je u društvu i ekonomiji dobro, pitanja su šta je loše. Postavlja se pitanje šta nije u redu sa privredom danas, šta nije u redu sa tržištem, šta nije u redu sa preduzećem, šta nije u redu sa preduzetnikom, šta nije u redu sa radnikom, šta nije u redu sa životima.
Rijetko, vremenom sve manje, gotovo nikako ne čujemo pitanje šta je dobro kod tržišta danas, preduzeća, privrednika, preduzetnika, radnika. Dva su različita puta i viđenja, jedan želi da popravi loše, a drugi želi da uveća dobro, samim tim na indirektan način popravlja loše, smanjuje ga.
Prvim pristupom ljudi razvijaju ono što psiholozi i doktori nazivaju "depresiona psihoza" ili navika traženja problema. Ekonomista Džon Stjuart Mil je rekao: "Kriza nije pitanje novčanika, nego uma". Um koji pravi novac - preduzetnik plus inženjerska genijalnost jednaki su konstantnom rastu. Ako dobitke od ekonomskog rasta osjete i oni manje srećni, manje preduzetni i sposobni povećavaju se budući ekonomski rast i ekonomska stabilnost. Negativan pristup nije svojstven samo domaćim prostorima, a polarizacija društva nije samo domaća nedaća.
Društvene mreže pojačale su prisustvo podjela, čineći ih vidljivijim te je stvorena percepcija da smo možda više podijeljeni, što zaista jesmo. Razočarenje u ideju liberalne demokratije, liberalnog kapitalizma, veliki broj visokoobrazovanih ljudi koji nisu osjetili koristi prosperiteta ekonomskog modela industrijskog doba u svijetu, nametnuli su novi prostor koji ispunjavaju ideje koje ne pripadaju grupi dosadašnjih ideja. Šokantno je nizak nivo povjerenja koje stanovnici SAD imaju u demokratske institucije, tek osam procenata Amerikanaca vjeruje u Kongres.
Do dvijehiljaditih godina uslijedilo je razočarenje, ekonomski rast od sredine sedamdesetih nije izgledao ni sličan onome iz pedesetih ili šezdesetih. Od osamdesetih rast plata je bio samo oko 0,45% godišnje. Još je izraženija nejednakost u SAD, kada je osamdesetih godina jedan procenat domaćinstava kontrolisao 10 procenata nacionalnog dohotka, godinu dana prije kovida taj procenat je porastao na 19%. Još izraženiji problem je da su kontrolisali 35% nacionalnog bogatstva.
Najveća ekonomija svijeta je bitna ako ni zbog čega drugog onda samo zbog činjenice da privatna potrošnja SAD podrazumijeva trećinu ukupne privatne potrošnje svijeta, ali ne možemo ne spomenuti Holivud koji je prethodnih pola vijeka izvozio kulturu - duhovno viđenje ekonomskog modela SAD i svijeta. Navedeni ekonomski model najznačajnije kontroliše agregatnu tražnju svijeta.
Kada bi odlučili da štede desetinu dohotka, izvjesno bi uzrokovale globalnu recesiju. Jedna od ključnih uloga demokratije prethodnog vremena je bilo sprečavanje kompanija i poslovnih asocijacija da koriste svoju moć, da umanje plate ili natjeraju zaposlene da rade u opasnim i nezdravim uslovima. Politički, društveni i ekonomski trendovi evoluiraju i doživljavaju revolucije, izgradnja društvenog kolektivnog znanja je teška, jer se svijet oko nas mijenja, a evolutivni uslovi dovode da nove stvari podrazumijeva novo znanje.
Mi koji živimo na ovim prostorima moraćemo da upotrijebimo metode koje nisu upotrijebljene nigdje prije, način dogradnje ekonomije na nama specifičan način, jer prostor kakav je Republika Srpska sa svim izazovima i elementima ne postoje i nisu postojali nigdje u svijetu. Ako su negdje i postojali, uslovi su se promijenili. Ne možemo prepisati nešto što je već negdje bilo, jer ovakvih okolnosti, šansi, izazova i vremena do sada nigdje i nikad nije bilo, a izvjesno je da neće ni biti. Ipak, saveznik nam i dalje treba biti tržište, jer tržište kao mehanizam razmjene informacije je i dalje najbolji model za društveno učenje.
Tržište je mreža ljudi povezanih zajedno, gdje povjerenje i poznanstvo znače mnogo. Cijena na tržištu, kako rada, kapitala ili nekog drugog materijalnog faktora odražava informacije sadržane kod ljudi povezanih zajedno, gdje povjerenje i poznanstvo znače mnogo.
Tako nam domaće tržište rada pruža informaciju da je u periodu od 2000. do 2025. godine 14 puta rad participirao više u godišnjoj raspodjeli novostvorene vrijednosti nego kapital. Može se očekivati da će se pritisak na participaciju rada u raspodjeli novostvorene vrijednosti povećavati. Razlog je globalna destabilizacija ideja prethodnog perioda. Ipak, ne bismo trebali samo posmatrati rad i plate, koje jesu za porodice najvažnija i najbitnija stavka, koju vidimo ili ne vidimo u dovoljnoj mjeri svaki mjesec, koja nas ograničava, ali koja ne daje odgovore na društvene nejednakosti. Kao primjer možemo navesti podatak u prethodnih 62 godine gdje su plate u SAD povećane za 1200%, ali je kapital privrede - mjeren berzanskim indeksom povećan 10000%, odnosno dok su plate rasle godišnje oko 4,2%, vlasnici kapitala su imali rast 7,75%. U 60 godina razlika je gotovo desetostruka, iako godišnje i ne toliko primjetna.
To je jedan od osnovnih uzroka izražene imovinske i dohodovne nejednakosti koja je destabilizovala ideju u koju su ljudi vjerovali. Osjećaj da su ih ideja i sistem napustili vrlo vjerovatno će dovesti do napuštanja vjerovanja u sistem i dotadašnju ideju. Zarađivačka sposobnost imovine i pojedinca je osnova uspjeha u kapitalističkim društvima, tj. društvima koja su se okupila oko industrijalizacije nakon Hitlera, Musolinija i Staljina i organizovala oko ideje liberalne demokratije.
Kolika je vrijednost kojom raspolaže kapitalističko društvo i kolika je njegova zarađivačka sposobnost? Npr. procijenjeno bruto nacionalno bogatstvo SAD je 15 puta veće od njegove ekonomije, a slično je i u svijetu. Na osnovu toga možemo uporediti koliko je naše neto bogatstvo i kolika je naša zarađivačka sposobnost.
Ovim razmišljanjima razvijamo tezu, provociramo kolektivno znanje i budimo alternativu. Ne želimo da tvrdimo da li je nešto dobro ili loše, već je motiv rezonovanja kako da nešto što je takvo kakvo jeste, o čemu ne želimo dati vrijednosni sud postane naprednija verzija sebe - bolje. Naime, niko do sada nije, barem ne zvanično, procjenjivao neto bogatstvo Republike Srpske, iako postoji popis imovine koju imamo: drveta oko 254 miliona m3, 1,3 miliona hektara obradivog zemljišta, 42 miliona m2 stanova, bilo kao pojedinci, bilo kao porodica, grad, opština, region, entitet - država raspolažemo nekom imovinom.
Ekonomskim rječnikom, do sada smo razmišljali i u fokus stavljali platu, profit, BDP tj. vodili smo se evidencijom i raspodjelama u bilansu uspjeha, koliko će pripasti radu, a koliko kapitalu. Kao što bi Njegoš stihom rekao: "Tu je borba neprestana, tu je nešto što ne može biti".
S obzirom na to da računovodstveno gledano, promjene vrijednosti u bilansu stanja se reflektuju u bilansu uspjeha nije na odmet procijeniti ukupnu imovine Republike. Prema slobodnoj procjeni, procijenjeno bogatstvo 400.000 naših porodica iznosi oko pet stotina četrdeset dvije milijarde KM sa ukupnim konsolidovanim sadašnjim i budućim obavezama u iznosu od 41,5 milijardi možemo tvrditi da neto bogatstvo iznosi pet stotina milijardi KM. Javni dug Republike oko sedam milijardi, obaveze privatnih preduzeća oko 20 milijardi, krediti stanovništva, tj. njihove obaveze oko pet milijardi, implicitne obaveze fonda PIO i zdravstva oko šest milijardi, itd. Na osnovu navedenog bruto bogatstva stvoreno je 15,6 milijardi KM dohotka u prethodnoj 2025. godini, mjereno bruto dodatom vrijednošću. Najviše stvorenog bogatstva koncentrisano je u privredi, koja je sa 55 milijardi KM ukupne imovine, stvorila oko 10 milijardi KM dodate vrijednosti.
Zatim je finansijski sektor sa imovinom od 12,85 milijardi stvorio oko 644 miliona KM (podatak za 2024. godinu). Iako je dio imovine privrede lociran kao izvor sredstava za imovinu finansijskog sektora, nakon konsolidacije možemo tvrditi da naših 542 milijarde procijenjenog bogatstva stvaraju 2,87% dodate vrijednosti. Prednjači privreda koja stvara oko 19%.
Desetina imovine locirana je u privredi, koja stvara dvije trećine dodate vrijednosti. U samoj privredi, npr. prerađivačka industrija sa 10 milijardi imovine stvara 2,1 milijardu dodate vrijednosti, djelatnost električne energije sa 11,6 milijardi KM imovine stvara devet procenata dodate vrijednosti itd. Sektor stanovništva čija se imovina procjenjuje na više od 100 milijardi KM stvara 2,38 milijardi KM. Zbog toga su nam potrebni preduzetnici, ideje, jer oni stvaraju više i predstavljaju moćnog saveznika u budućnosti, potrebno nam je da svaka porodica razmišlja koliko može preduzetnički ili makar da ima svijest o tome. Vidjeli smo da preduzetnici sa 50 milijardi stvaraju 10. Ako, pak, poredimo najveći ekonomski sistem i njegovo bogatstvo 15 jedinica bogatstva stvara jedinicu dohotka, slično je i u svijetu.
Kod nas 25 jedinica bogatstva stvara jedinicu dohotka.
Ovo ukazuje na značajan budući potencijal. Više se ne postavlja pitanje da li je moguće umjesto današnjih 20 milijardi KM BDP-a do 2030. godine povećati na 30 milijardi, nego da li možemo umjesto današnjih 3,63%, u narednih pet godina stvoriti 5,4%. Stvarajući više, možemo da raspodijelimo više. Iako nam se broj preduzetnika povećava, zvanični podaci ukazuju da je svaka deseta porodica uključena u preduzetničke vode, registrovano je oko 40.000 poslovnih subjekata, od tog broja preko 20.000 je aktivnih preduzetnika koji tržišno posluju. Preduzetnici svojom idejom, vremenom, odricanjem, preuzimanjem rizika stvaraju veću dodatu vrijednost, dobro je da ih imamo što više.
Na 1.000 stanovnika imamo oko 18 aktivnih preduzetnika, dok je, recimo, u Sloveniji taj broj trostruko veći, Holandiji pet puta veći itd. Iako broj preduzetnika raste, potencijal za rast još nije iskorišten u ovom segmentu. Veći broj preduzetnika znači veće htjenje.
Često kada se razgovara o ekonomskom modelu SAD kritikuje se trenutni model od strane visokih autoriteta ekonomske nauke - jedan je prije par dana bio u Banjaluci. Ipak, kada se postavi pitanje i diskusija povede šta bi trebalo uraditi drugačije, bolje, situacija djeluje komplikovanije. Slijedi odgovor - uložiti u infrastrukturu. Potrebno je obnoviti infrastrukturu SAD. Usljed činjenice da je prije 25 godina kvalitet infrastrukturne željeznice Italije bio kvalitetom ispred SAD to je razumljivo. Ali kada se zajednički pokuša pronaći rješenje i povede debata od kojeg novca, jer i privatni i javni dug SAD iznose tri do četiri puta godišnje ekonomske aktivnosti, a svi relevantni autoriteti i spoznaja ukazuju na to da su nivoi dugoročno neodrživi, dolazimo do spoznaje da cilj imamo, ali resurs i put tradicionalni nije realan i izvodiv. MMF ukazuje da je kretanje dugova državnih SAD dugoročno neodrživo, iznose 124% BDP-a.
Nada da će AI stvoriti tehnološki napredak koji će podići produktivnost ekonomije i na indirektan način rast dugova učiniti održivijim centralni je scenario ekonomskog modela SAD, ali je on u koliziciji sa raspoloživom energijom i vodom. Više jednog, manje je za stanovništvo drugo. Jedna od značajnih intervencija sekretara finansija SAD, ali bez znanja evropskih saveznika, prije svega kolega iz Evropske centralne banke, bila je prodaja evra i kupovina japanskog jena, kako jen ne bi dalje izgubio na vrijednosti. Intervencija koja nije zabilježena u posljednjoj trećini vijeka bez znanja narušava povjerenje. Spasavana je ekonomija Japana, koja je do ¼ ukupne ekonomije izložena trezoru SAD.
Naime 1,1 hiljadu milijardi dolara Japan je investirao u dug SAD (2,75% ukupnog državnog duga). Japanska ekonomija u prethodnoj godini iznosila je oko 4,5 hiljada milijardi dolara. Slično je izložen i ekonomski model Velike Britanije, koja participira sa 980 milijardi dolara slično sa četvrtinom ekonomske aktivnosti.
Zamislimo da je oko četiri milijarde imovine Republike Srpske investirano u obveznice SAD. Indirektno preko deviznih rezervi Centralne banke izloženi smo obveznicama Francuske, Njemačke… Nacionalno bogatstvo moćan je saveznik u kreiranju novih saveza i budućeg prosperiteta. Ukoliko je pravilno identifikovano i upotrijebljeno uz praćenje globalnih poruka, razumijevanje informacija sa tržišta izvjesno je da će budućnost pripasti onima koji je grade, a ne onima koji je čekaju. Idemo naprijed…