Protekli opšti izbori pokazali su ili bolje rečeno potvrdili da je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik tata-mata političke igrice. Pokazalo se da mu samo treba na vrijeme reći kakva su izborna pravila, ostalo će on sam, jer je ovom narodu toliko ušao pod kožu da naprosto zna kako narod diše.
Od političara pod sankcijama SAD kome je Sud BiH zabranio neposredno učešće i kandidovanje na izborima, kome su bila zatvorena vrata svih globalnih centara moći (osim Kremlja gdje se bezmalo počeo osjećati kao domaćin) i za koga su, pogotovo iz političkog Sarajeva, govorili da je gotov, Dodik je napravio "veličanstvenu pobjedu SNSD-a" (hvala Vanji Furtula!). I to poslije dvije decenije neprekidne vladavine. I to je tako.
Kad se kaže da mu samo na vrijeme treba reći kakva su izborna pravila, to znači da je rezultat opozicije na prijevremenim predsjedničkim izborima održanim u novembru prošle godine na kojima je Branko Blanuša zamalo pobijedio Sinišu Karana bio rezultat Dodikove zatečenosti.
Doduše, dobrim dijelom je bio i rezultat toga da ga je dio birača u tom trenutku percipirao kao "izdajnika" zato što je netom prije toga povukao sve "sporne" zakone koje je usvojila Narodna skupština i zauzvrat dobio skidanje sa američke crne liste. Njegovi birači su u novembru evidentno ostali kod kuće, što je njegovu stranku prvi puta poslije skoro dvije decenije zamalo koštalo funkcije predsjednika Srpske.
Za razliku od opozicije koja svaki poraz pretvori u pobjedu i poslije svakih izbora nađe izgovor i opravdanje za neuspjeh, Dodik je shvatio poruku birača. Zasukao je rukave, do ponovljenih izbora u februaru mobilisao svoje biračko tijelo, dio onih koji su u novembru glasali za Blanušu, na ovaj ili onaj način "privolio" da promijene mišljenje i rezultat nije izostao.
Ono što je radio uoči februarskih ponovljenih izbora za predsjednika, uoči proteklih opštih izbora je podigao na maksimum.
Nije žalio sredstva, budžetska naravno, da uđe u skoro svaku kuću, nije žalio resurse, budžetske naravno, da se razleti po svijetu i lobira na sve strane i nije žalio para, budžetskih naravno, da svim kategorijama birača, od učenika i studenata, preko privrednika i poljoprivrednika, do medicinskih radnika i penzionera poveća primanja i udijeli jednokratnu pomoć. Da li to prema Izbornom zakonu BiH predstavlja zloupotrebu javnih sredstava? Predstavlja. Da li isto to radi opozicija u lokalnim zajednicama u kojima je na vlasti? Radi. Da li je kod nas iko ikada odgovarao za to? Nije ni za mnogo ozbiljniji lopovluk i kršenje zakona, a kamoli za prijevremenu isplatu penzija ili jednokratnu pomoć đacima i studentima.
A zašto niko nije odgovarao nije pitanje isključivo za Milorada Dodika, niti za bilo kojeg političara, već prije za tužioce za koje je teško koruptivno krivično djelo kad onaj zlosrećni načelnik odjeljenja u teslićkoj gradskoj upravi bratu sredi dva-tri dana bolovanja da može otići kupiti sijeno, a nikakvo krivično djelo nije podjela miliona maraka u predizborne svrhe, arbitražno muljanje u slučaju "Vijadukt" ili davanje stotina miliona maraka Rašidu Serdarovu.
Da ne bi ispalo da vlast nije odgovorna za nerad pravosuđa, mora se reći da je za procesuiranje odgovornih za ozbiljan kriminal i korupciju neophodna politička volja. Nažalost, posljednji put kad je ta politička volja bila deklarativno neupitna, ta borba se završila tako što je savjetnik ministra bezbjednosti BiH Dragana Mektića završio na optuženičkoj klupi, a nedavno je i osuđen kao vođa narko-kartela. Hm!
Ali pitanje političke volje za borbu protiv kriminala ostavićemo za neki drugi put, vratimo se "veličanstvenoj pobjedi SNSD-a" (hvala Vanji Furtula!). Za tu pobjedu na nedjeljnim izborima prevagu je odnio Dodikov spoljnopolitički angažman.
Odlazak u Bijelu kuću, susret sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, poslovni odnosi sa Kinezima i na kraju krajeva, ko zna koje po redu slikanje sa Vladimirom Putinom, kod prosječnog birača su izazvali komentare tipa "j*bo mu ti boga, vidiš da njega primaju na sve strane" i stvorili utisak da je Republika Srpska, odnosno njen "prvi čovjek" značajan faktor na međunarodnoj političkoj sceni. Iako je to daleko od istine i taj značaj daleko od onoga kakvim se prikazuje, običnom čovjeku je drago da nekog iz njihovog sokaka koga je imao priliku da vidi uživo, vidi i na najznačajnijim svjetskim adresama. I to je tako.
Srbi naprosto vole pobjednike i vole vladare. Doduše, nakon što im dosade, na kraju ih obično uvaljaju u blato, da ne kažem skinu im glavu ili bace sa balkona, ali naprosto vole čvrstu ruku i one koji pokazuju stav, pa makar bio i pogrešan. Uostalom, Branka Blanušu je najviše koštala upravo neodlučnost i "nemanje" stava.
Dakle, Dodik je uvjerio birače da je "uspješno pozicioniranje Republike Srpske na svjetskoj političkoj mapi" više nego dovoljno da potare sve greške, propuste i afere na unutrašnjem političkom planu zbog kojih bi u zemljama razvijene demokratije sigurno bio kažnjen gubitkom izbora, a vjerovatno i mnogo drastičnije. Drugim riječima, ubijedio je birače da para, budala i krivih drva nikad neće nestati i da nikakav problem ne predstavljaju namješteni tenderi, neodrživo stanje u javnim preduzećima (vidi pod npr. RiTE Ugljevik), nagomilani dugovi u zdravstvu, kadrovska katastrofa u školstvu, korupcija na svakom koraku i niz drugih problema koji opterećuju društvo. Ukratko, ubijedio je birače ne samo da nije sramota ukrasti, već da nije sramota ni ako te uhvate da kradeš.
Pri tome, paradoks je da opozicija u nedjelju naveče nijednom nije rekla da su izbori pokradeni. A kako će i reći kad je, kukavna bila, sve karte bacila na nove izborne tehnologije, tvrdeći da će one onemogućiti izborne krađe i ubjeđujući sama sebe da će im skeneri donijeti pobjedu. Za razliku od njih, Dodik je sve vrijeme to osporavao, tvrdeći da izbore sa optičkim skenerima imaju jedino Filipini, Kirgistan, Mongolija i Irak. Na kraju se i potvrdilo da izborne tehnologije nisu skeneri i čitači otiska prsta, već ono što Milorad Dodik ima u malom prstu. I to je tako.
Elem, to što je opozicija kilava, mlitava i bezidejna, nikako ne znači da je vlast poštena. Ali poštenje nije kategorija koja u politici i borbi za glasove igra neku ulogu. Ko smatra da nije tako, neka se obrati Vukanu.
P.S.
Pouzdano znam da predsjednik SNSD-a svaki slobodan trenutak koristi da uzme neku knjigu i pročita nešto od čega će imati koristi, a u SDS-u za proteklih deset godina nisu pročitali ni otvoreno pismo Ognjena Tadića iz oktobra 2016. (Kasnije je on u svojim pismima škrabao i gluposti, ali tom prvom pismu je teško naći zamjerku, pogotovo što je aktuelnije nego tada). Sad im je kasno da ga pročitaju i primijene zato što se nalaze na tački kad dalji pad mogu zaustaviti samo prelaskom na simbolički format. Šta to znači? Znači da se ime novog lidera čiji izbor je neminovnost nameće u liku novoizabrane poslanice Sonje Karadžić Jovičević. Njen dolazak na čelo SDS-a teško bi stranku vratio u pobjedničku formu, ali bi joj sačuvao izvorni identitet, zacementirao na 10-12 poslanika i zaustavio dalje propadanje. Međutim, od tog scenarija neće biti ništa, iako je ova državotvorna stranka čija uloga u stvaranju Republike Srpske je ogromna i neupitna u tom simboličkom formatu i te kako potrebna Republici Srpskoj.
P.P.S.
Ne treba zaboraviti da je Milorad Dodik najurio Kristijana Šmita iz BiH i isposlovao da OHR danas i bukvalno i figurativno djeluje kao supervizor za Brčko, svi znaju da postoji, ali niko ne zna šta mu je posao. A oni koji najure okupatore, uvijek su dobijali naklonost Srba, jer su Srbi sve okupatore dočekivali s oružjem u rukama, za razliku od nekih drugih koji su ih dočekivali sa cvijećem. I to je tako.