Postoji ona narodna: "Ko o čemu, baba o uštipcima." Priča je to o starici kojoj su uštipci navodno važniji od svega drugog. Danas, međutim, imamo i njenu savremenu političku verziju: ko o čemu - političari o socijalnoj karti.
Socijalna karta već godinama predstavlja jedan od najupornijih lajtmotiva političkih obećanja u Republici Srpskoj. Gotovo da nema perioda u kojem se ne najavi njen završetak, nova faza ili još jedan korak ka konačnoj realizaciji. Najprije je bila ideja, zatim projekat, pa radna grupa. Onda su uslijedili nacrt zakona, stručna rasprava, prva faza, druga faza, softver, tender, elektronska baza i jedinstveni registar. Svaka nova vijest zvuči kao da nas od velike digitalne revolucije u sistemu socijalne zaštite dijeli još samo jedan korak.
I tako godinama.
U međuvremenu, socijalna karta postala je i zgodno političko oružje. Vlast stalnim najavama njene uspostave pokušava da odgovori na kritike o neefikasnosti postojećeg sistema socijalne zaštite. Opozicija je, sa druge strane, koristi kao dokaz za kritiku neispunjenih obećanja vlasti, uz poruku da bi ona posao završila brže i efikasnije. Tako je instrument socijalne politike postao i instrument političkog nadmetanja. A kada socijalna politika postane tema političkog marketinga, lako se dogodi da rasprava više bude o tome ko je šta obećao, ko je šta započeo i ko je za šta odgovoran, nego šta je zaista urađeno i zašto je to važno za građane.
Samo što život u centrima za socijalni rad kao da nije pročitao ta saopštenja.
Ljudi i dalje čekaju u hodnicima. Socijalni radnici otvaraju nekoliko registara, traže potvrde koje država već posjeduje, telefoniraju drugim institucijama i od komadića papira pokušavaju sastaviti sliku nečijeg života. Umjesto da se podaci kreću između institucija, građanin se i dalje kreće od šaltera do šaltera. Paradoks je gotovo komičan: što se više govori o socijalnoj karti, ona sve više podsjeća na kartu koja još nije nacrtana.
A sama ideja nije sporna. Naprotiv.
Jedinstvena baza podataka mogla bi biti jedno od najvažnijih dostignuća u modernizaciji sistema socijalne zaštite. Ako država već raspolaže podacima o prihodima, imovini i korištenju određenih prava, zašto bi građanin deset puta donosio istu potvrdu? Ako sistem može pravovremeno prepoznati porodicu kojoj je potrebna pomoć, zašto bi pomoć stizala tek kada dug za struju postane veći od mjesečnih prihoda? Ako podaci već postoje, čemu administracija koja ih iznova prikuplja? U tome i jeste smisao socijalne karte: povezati podatke, učiniti odlučivanje efikasnijim, smanjiti administrativno opterećenje i omogućiti bolje planiranje socijalne politike.
Ali upravo tu počinje važnije pitanje - šta socijalna karta treba da bude?
Socijalna karta nije samo softver. Nije ni elektronska baza podataka, niti još jedan informacioni sistem koji će zamijeniti papirnu dokumentaciju. Ona je, prije svega, instrument socijalne politike. Njena vrijednost neće se mjeriti brojem unesenih podataka, servera ili korisničkih naloga, već time hoće li čovjeku kojem je pomoć potrebna ona postati dostupnija, brža i pravičnija. Jer svrha socijalne karte nije da država bolje zna ko je siromašan. Svrha je da na osnovu tog znanja bolje reaguje na siromaštvo.
Priča, međutim, nije počela juče.
Još 2013. godine pokrenut je Vladin projekat čiji su rezultati, za svega dvije godine, bili mnogo konkretniji nego što se danas često pamti. Izrađen je elaborat o uspostavljanju jedinstvene baze gotovinskih naknada u Republici Srpskoj, testiran novi metod ciljanja korisnika, Zavod za socijalnu zaštitu predviđen je kao centralna institucija za upravljanje sistemom, postojeće baze podataka učinjene su kompatibilnim, a centrima za socijalni rad nabavljeni su serveri i računarska oprema za budući rad.
Onda je projekat iznenada stao.
Gotovo je nestao iz javnog sjećanja, sve do decembra 2022. godine, kada je tadašnji premijer u ekspozeu ponovo otvorio pitanje socijalne karte kao da je riječ o sasvim novoj ideji. U drugi plan palo je ono što je već bilo urađeno i što je, prema dostupnim materijalima, sadržavalo razrađene mehanizme za njenu primjenu.
Upravo tu se krije jedan od ključnih problema naših javnih politika.
Ne nedostaju nam uvijek ideje. Ne nedostaju nam nužno ni projekti, zakoni, strategije ili elaborati. Ono što nam najčešće nedostaje jeste kontinuitet. Umjesto da se nastavi tamo gdje se stalo, svaki novi politički ciklus kao da ima potrebu da isti problem ponovo otvori, preimenuje i predstavi kao novu inicijativu. Tako se uspjeh počinje mjeriti brojem konferencija, saopštenja i najavljenih faza, a ne brojem uspostavljenih mehanizama i riješenih problema.
Socijalna karta pretvara se u politički perpetuum mobile - uvijek je u izradi, uvijek ulazi u novu fazu i uvijek je pred vratima. Samo što se ta vrata nikako ne otvaraju.
Dodatni problem jeste to što gotovo svako pod pojmom socijalne karte podrazumijeva nešto drugo. Nekome je to brži način odlučivanja o socijalnim pravima. Nekome uvid u socijalno stanje stanovništva. Nekome baza podataka socijalno ugroženih. Nekome put za pravičniju raspodjelu socijalnih davanja.
A socijalna karta je prije svega sistemski mehanizam.
Ona je, na neki način, ogledalo države. Ako u tom ogledalu vidiš da porodica nema prihode, pitanje nije samo da li je sistem to registrovao. Pitanje je šta će sutra biti drugačije. Hoće li se djetetu obezbijediti adekvatna razvojna podrška? Hoće li starica dobiti kućnu njegu? Hoće li osoba s invaliditetom brže ostvariti svoje pravo? Hoće li porodica koja je ostala bez prihoda dobiti pomoć prije nego što problem preraste u dug, dug u izvršni postupak, a izvršni postupak u novu socijalnu potrebu? Ili će se promijeniti samo broj pod kojim se ista porodica vodi u registru?
Zato najveći izazov socijalne politike nije digitalizacija. Najveći izazov jeste da socijalna politika prestane biti politika najava, obećanja, i postane politika rješenja i odgovornosti. Građaninu koji nema novca za lijekove potpuno je svejedno da li njegov predmet prolazi kroz tri baze ili trideset baza. Njega zanima koliko će dana čekati rješenje svog problema.
Socijalnog radnika ne zanima prvenstveno da li sistem koristi vještačku inteligenciju, savremeni softver ili obični Excel. Njega zanima hoće li imati više vremena za razgovor sa čovjekom, a manje s formularom.
A društvu je najmanje važno kako će se zvati informacioni sistem koji bi trebalo da podrži administrativno odlučivanje. Važno je da socijalna pomoć bude pravovremena i usmjerena onima kojima je najpotrebnija. Zato bi prava mjera uspjeha socijalne karte trebalo da bude jednostavna: manje papira, manje čekanja, manje administracije - ali i više efikasnih mjera socijalne podrške.
Možda će socijalna karta jednog dana zaista postati ono što joj ime obećava - instrument koji će sistem socijalne zaštite učiniti efikasnijim, dostupnijim i pravičnijim. Zakonski okvir, povezivanje registara i odgovarajući softver mogu biti važni koraci u tom pravcu, ali nijedan softver neće sam riješiti problem siromaštva. Nijedna baza podataka neće zamijeniti odgovornu socijalnu politiku. I nijedan registar neće pomoći čovjeku ako podaci o njegovom siromaštvu postoje, a pomoć izostane.
Zato je pravo pitanje mnogo jednostavnije od svih faza, platformi i registara: Kada će socijalna karta početi služiti građaninu, a ne samo biti tema političkih saopštenja i predizbornih obećanja?
Dok god između najave i stvarnosti prolaze godine, teško je izbjeći utisak da smo ostali vjerni staroj narodnoj mudrosti s početka ovog teksta: Ko o čemu ...
A građani, kao i uvijek, o tome kako da prežive do sljedećeg mjeseca.