Da je moj životni put kojim slučajem završio prije vikenda iza nas, na onaj svijet otišao bih kao neznalica. Da se, ne daj Bože, prije promocije romana "Priznanje" Miodraga Majića desila nekakva nezgoda, Bogu na istinu nikada ne bih mogao da ponesem priznanje o tome šta, siromah, do subote nisam znao.
Promocija je održana upravo u subotu u Kulturnom centru Banski dvor i u ovom tekstu o njoj neće biti riječ. Radi se o tome da je s autorom o romanu, njegovoj tematici i porukama, kako je opisano na stranici ustanove, razgovarala Vera Marović, urednica književnog programa Banskog dvora.
Nerado se hvalim sopstvenim neznanjem, ali do ove promocije zaista nisam čuo da Banski dvor ima urednicu književnog programa.
Studije srpskog jezika i književnosti upisao sam 2006. Prvu knjigu sam objavio 2010, a kao novinar iz oblasti kulture radim od 2014. godine. Za tih dvadeset godina iz mraka neke od sala Banskog dvora gledao sam bar stotinu, vjerovatno i više stotina književnih večeri, a na desetinama njih sam učestvovao kao pjesnik ili moderator programa. Kako je moguće onda da ne znam da postoji urednica za književni program u toj ustanovi? Da li je realno da mi ime Vera i prezime Marović, zajedno naglas i u sebi pročitani, ne govore ništa?
Nisam bio lijen. Ukucao sam njeno ime u internet pretraživač.
Izvjesnu Veru Marović Gugl je detektovao i posvjedočio da je bila voditeljka programa i prilikom promocija prethodna dva Majićeva romana 2021. i 2023. godine.
U tekstu "Delegacija Pečuja u Banskom dvoru" iz decembra 2015. godine, ona je takođe potpisana kao urednica književnog programa. O Veri Marović je i na Guglu malo podataka, ali saznao sam da radi najmanje 11 godina u Banskom dvoru i to saznanje je za mene šokantno iz jednog jedinog razloga.
Sasvim je sporedna stvar to što ni ona za mene, odnosno za moje knjige nije čula, pa me nikada nije pozvala da te knjige i ono što sam rekao u njima promovišem u Banskom dvoru. Njen propust, ako je to uopšte propust, ispravili su drugi.
To što sam ja ili bilo ko umjesto nje, a u instituciji gdje je ona zaposlena, ko zna koliko puta bio u ulozi voditelja programa promocija knjiga mojih kolega pisaca i pjesnika, prvenstveno iz Banjaluke, nije tema ovog teksta. Te promocije su održane i bez Vere. Mi koji smo vodili programe radili smo to većinom drugarski, ponekad za pare, a katkad i zbog toga što smo mislili da nema ko da radi. Naše mišljenje, naša greška. Zlonamjernici bi rekli, bitno je da je Verina plata redovna. Međutim, to je takođe sporedno i nebitno za ovu priču.
Ova priča nije moj lični obračun sa ženom koju ne poznajem.
Mene interesuje samo jedno i ovo pišem, kao što rekoh, u šokantnom stanju iz jednog konkretnog razloga. To je razlog suptilnosti i neprimjetnosti koji je doveo do osjećaja stida. Vera Marović je izgleda godinama radila suptilno i neprimjetno. U vremenu "buke i bijesa", čini se da je pričala toliko damski tiho da meni od strane neba nije dato da tako nešto vidim i čujem.
Stoga me је stid. Moram priznati da književnu i kulturnu scenu u Banjaluci, u godinama iza nas, nisam pratio sa dovoljno pažnje. Prihvatam da sam svoj posao novinara obavljao krajnje površno i smatram da je slučaj Vere Marović samo vrh ledenog brijega. Koliko još postoji Vera i raznoraznih urednica kojima oči vidio nisam? Koliko je statista u ustanovama kulture koje nikada nisam primijetio, a sve vrijeme bili su tu - pazili da baner ne padne, donijeli stolicu viška, pomno se starali da mikrofon uvijek bude na visini usta govornika. Mladim ljudima je potreban cijeli jedan vijek da se kamufliraju u starce, a urednici za tren postanu dekorateri, tehničari, a ponekad i u potpunosti nevidljivi za javnost.
Danas se pitam šta sam za sve ove godine propustio i na koliko programa, koje je Vera Marović uredila, nisam prisustvovao. Možda je među nama novi Petar Kočić, nešto tiši od svog prethodnika, kojeg je ova urednica publici u Crvenom salonu predstavila, a ja o njemu ništa nisam saznao. Moguće је da se neki novi Branko Ćopić sa jednog od novih banjalučkih mostova bacio i da je o svemu tome Marovićeva u Vijećnici Banskog dvora pričala, a ja nezainteresovan u nekoj kafani ostao. Sasvim je izvjesno da je Vera govorila o tome da novi Ćopić nije na kej, nego u rijeku skočio, pa srećom preživio, a da je meni, ko zna zašto i zbog čega, supijani sagovornik u tom času pažnju odvukao. Činjenica je da sam tri Majićeve promocije koje je Vera Marović uredila previdio, a pretpostavka da mi je čitava jedna književna scena, koju je ona njegovala, promakla, dok sam pokretnim stepenicama u kontra smjeru hodao.
Da je znanje krhko i da čovjek uči dok je živ, svima je odavno poznato, ali ovoliki moj propust je nešto potpuno neočekivano. Sve ovo sa Verom me toliko zateklo. Prosto se pitam koji je vjetar godine mog rada i radoznalosti oduvao.
No, nikad nije kasno da krenem ispočetka i dođem do prvog stepena znanja tako što ću sebi u lice, pred ogledalom reći kako znam da ne znam.
Doduše, dosad sam znao što i svaka budala zna. Znao sam da diploma, kako je to jedan od naših vladara javno sa pozornice rekao, ne vrijedi ako niste u vladajućoj partiji. Znao sam da je posao u državnoj ustanovi, a pogotovo u instituciji kulture, za većinu našeg naroda - prst u uvo. Znao sam da to za istu većinu, čast časnim izuzecima, nije početak, nego kraj truda. Diplomiraš, učlaniš se u partiju, dobiješ posao, recimo, u nekoj javnoj biblioteci i do kraja života ispijaš kafe. Matrica je to koja je i duducima poznata iz mnogo primjera.
O tome, što bi se reklo, pisaću u nekom narednom broju.
Sada ću se samo na tren vratiti Veri Marović. Ona dakle ne radi u nekoj poluseoskoj biblioteci, gdje je i Bog rekao "laku noć". Ona radi u Banskom dvoru, instituciji kulture koju godinama unazad Mladen Matović vodi besprijekorno, bar što se tiče muzičkog dijela programa. Prije četiri godine uradio sam intervju sa Matovićem čiji je naslov izvučen iz njegove izjave: "Samo se miješam u svoj posao". Sada mi je ova izjava još jasnija. Uzgred rečeno, urednik programa muzičke umjetnosti u Banskom dvoru je Marina Petrić, ćerka bivšeg direktora. Ipak, i ptice na grani znaju da je Matović lično ovaj program u instituciji koju vodi podigao na evropski i svjetski nivo.
Što se tiče likovnog programa, tu je i Slobodan Vidović, prisutan prilikom spremanja i otvaranja svake izložbe. Kada je pak riječ o književnosti u Kulturnom centru Banski dvor, ova ustanova ustupa prostor "Imperativu", Međunarodnim književnim susretima, "Kočićevom zboru" i raznim književnim manifestacijama.
Banski dvor široko otvara dveri i onima koji se sami prijave da bi tu promovisali svoju prvu ili novu knjigu, ali oni sami, kao i organizatori manifestacija, u većini slučajeva moraju pozvati svog voditelja programa. Vera Marović nije prisutna na takvim događajima. Ona očigledno kreira sopstveni program o kojem, eto, ponoviću to još jednom, prvi put čujem. Ako je i njen, odnosno književni program na nivou muzičkog, molim dobre ljude da me probude iz višedecenijskog sna, ne bi li otkrio taj entuzijazam i spoznao koji su sve pisci iz Verinog šinjela izašli.
S tim u vezi, duboko potresen svojom neupućenošću i neznanjem, na kraju se izvinjavam Veri Marović što do sada nisam imao pojma o njenom postojanju i radu.
Obećavam da ću prvom prilikom doći da poslušam neki od programa koji ona uređuje i vodi. Život je pred nama. Za tako nešto spreman sam čekati godinama ili bar do objave novog Majićevog romana.