Postoje tekstovi koji s godinama ne stare, nego postaju aktuelniji.
Ne zato što se svijet nije promijenio, već zato što se, uprkos svim promjenama, čovjek u nekim svojim navikama i slabostima opire napretku.
Jedan takav tekst objavljen je u "Znakovima pored puta", zbirci misaonih zapisa, fragmenata i refleksija koje je Ivo Andrić zapisivao cijelog života, objavljenoj posthumno 1976. godine, a razmišljajući o ponašanju ljudi u pozorištima, na koncertima i predavanjima.
Čitajući taj tekst danas, teško se možemo oteti utisku da pisac nije posmatrao publiku svoga vremena, nego da je zavirio u gledalište savremenog pozorišta.
Andrić je pisao o čovjeku koji se, dok glumci igraju na sceni, dok predavač govori ili pjevač pjeva, "kašlje, kiše, zeva, proteže, uzdiše, češe i zadovoljava svoje fizičke potrebe ne razmišljajući o ljudima oko sebe".
Takav čovjek, primijetio je pisac, ne misli na drugoga i još nije dorastao do stepena na kojem počinje da ima obzira prema okolini.
Da je danas među nama, Andrić bi imao još ponešto da doda.
Za početak, primijetio bi da predstave sve češće ne počinju u naznačenom terminu, jer ansambli iza zavjese čekaju da publika uđe u salu. Da, dobro ste pročitali. Glumci čekaju publiku.
U okviru 18. izdanja Međunarodnog festivala glumca "Zaplet" u Gradskom pozorištu "Jazavac" 21. oktobra na scenu je izašao ansambl "Ateljea 212": Nebojša Ilić Cile, Ana Mandić, Vojin Ćetković, Branka Šelić i Bojan Žirović, te Boris Liješević, jedan od najčuvenijih živih reditelja sa prostora bivše Jugoslavije, ali su neki od najvećih pozorišnih umjetnika današnjice morali sačekati da banjalučka publika zauzme svoja mjesta, te je predstava "Moje pozorište" počela sa 15 minuta zakašnjenja.
Dovoljno bi bilo i da Andrić sačeka početak predstave, a zatim da pažljivo posmatra publiku.
Predstava je već počela, glumci su na sceni, izgovaraju prve replike, uspostavljaju atmosferu, grade priču. U tom trenutku vrata sale se otvaraju i počinje mala predstava za sebe: zakašnjeli gledalac pokušava da pronađe svoje mjesto, provlači se između redova, izvinjava se, zastaje, ponovo kreće, a ostali gledaoci, umjesto da prate ono zbog čega su došli, prate njegov put do sjedišta.
Ovu scenu u publici publika je, između ostalih, mogla da vidi prošle godine na 27. Teatar festu "Petar Kočić" u Narodnom pozorištu Republike Srpske (NP RS) tokom igranja predstave "Centrala za humor" Narodnog pozorišta Beograd, kada je zadnje mjesto u sali popunjeno 15 minuta nakon početka predstave.
Kašnjenje se, izgleda, u današnje vrijeme ne doživljava kao nepristojnost, nego kao sasvim prihvatljiva lična sloboda - kao da ulaznica ne podrazumijeva obavezu da se poštuje vrijeme početka predstave, nego pravo da se u salu uđe kad se stigne.
A onda se, primijetio bi Andrić i to, u nekom dijelu igranja predstave začuje zvono mobilnog telefona.
Nekada je to jedna melodija, nekada druga, a ponekad zvuči toliko glasno da se čini kako je vlasnik telefona odlučio da provjeri može li njegov uređaj nadjačati cijeli ansambl.
Ako se javi i počne razgovarati, onda je dilema riješena: predstava se ne odvija samo na sceni, nego je dobila i paralelni program u publici.
Ima i onih koji telefon koriste da bi ovjekovječili trenutak. Podižu uređaj, traže najbolji ugao i fotografišu glumce, ponekad i uz blic, kao da se pred njima ne odvija živa umjetnost, nego kao da su u turističkom obilasku.
Tokom igranja predstave "Una" "Zvezdara teatra" iz Beograda na ovogodišnjem Teatar festu "Petar Kočić" glumac Nikola Ristanovski sa scene je morao zamoliti pojedinca iz publike da isključi zvono na telefonu, a drugi pojedinac je, bez imalo zadrške, odlučio da telefon iskoristi za fotografisanje scene simulacije seksualnog odnosa - sa uključenim blicem.
Ni zvukovi nisu nestali iz Andrićeve priče. Samo su dobili savremenije oblike. Umjesto kašlja, zijevanja i uzdaha, tu su šuštanje kesa, preturanje po torbama, otvaranje omota, šaputanje i razgovori koji se, po pravilu, vode baš onda kada je na sceni najtiše.
Na pretpremijeri "Pokondirene tikve" u nacionalnom teatru Srpske 17. oktobra, uporedo sa glumačkim bravurama Nikoline Friganović i cijelog ansambla, moglo se čuti šuštanje kese, u više navrata.
Naravno, ne treba očekivati da čovjek u pozorištu prestane da bude čovjek. Nekome će se zakašljati, nekome zazvoniti telefon uprkos oprezu, neko će morati da izađe iz sale. Nije problem u nevoljnim, neizbježnim ljudskim reakcijama.
Problem počinje onda kada se više i ne trudimo da ih obuzdamo, kada ne razmišljamo možemo li nešto učiniti tiše, diskretnije, obzirnije.
Upravo je tu Andrićeva misao i danas bolno precizna. Nije, zapravo, riječ o pravilima lijepog ponašanja, niti o nekoj zastarjeloj građanskoj učtivosti.
Riječ je o sposobnosti da razumijemo kako u zajedničkom prostoru nismo sami. Da naše pravo da uživamo u predstavi podrazumijeva i odgovornost da drugima ne pokvarimo njihovo uživanje.
Pozorište je, u tom smislu, mnogo više od mjesta na kojem gledamo glumce. Ono je i mjesto na kojem možemo vidjeti jedni druge. Ispituje se na sceni ljudska priroda, ali se ona, na svoj način, ispituje i u gledalištu. Na sceni se govori o ljubavi, strahu, pohlepi, časti, sebičnosti i solidarnosti, dok se u mraku sale odvija mali, svakodnevni ispit iz pažnje prema drugom čovjeku.
Možda je zato pomalo ironično što odlazimo u pozorište da bismo se kulturno uzdizali, a ponekad se ponašamo kao da nas se kultura ne tiče čim zauzmemo svoje mjesto.
Kupimo ulaznicu, obučemo se primjereno, možda unaprijed pročitamo kritiku predstave, a onda zaboravimo na najjednostavniji uslov kulturnog događaja: da budemo obzirni prema ljudima s kojima ga dijelimo.
Andrić je zapisao da će takav čovjek doći i na narednu predstavu, koncert ili predavanje.
U toj rečenici ima i ironije i razočaranja, ali i nečeg što bismo danas mogli nazvati upozorenjem. Jer, ako se poslije toliko decenija i dalje prepoznajemo u njegovom opisu, onda nije dovoljno da se hvalimo kulturnim ustanovama, bogatim repertoarima i rasprodanim salama. Važno je i kakvu kulturu unosimo u njih.
Ne mora svako biti pozorišni znalac. Ne mora svako razumjeti svaku predstavu, prepoznati svaku metaforu ili znati istoriju teatra.
Ali svako može stići na vrijeme, utišati telefon, odustati od fotografisanja, ne razgovarati dok drugi slušaju i sačekati kraj predstave prije nego što ustane i krene prema izlazu.
To nisu velika odricanja. To su mali znaci poštovanja, a upravo se po njima često prepoznaje koliko je neko zaista kulturan.
Andrić bi, da danas sjedne u publiku, u svoju bilježnicu mogao dodati još nekoliko rečenica. Ne bi mu nedostajalo materijala. Pitanje je samo da li bismo se, čitajući ih, prepoznali i bar na trenutak postidjeli. Ili bismo, dok nam telefon zvoni u džepu, nastavili da vjerujemo kako se njegove riječi odnose na nekog drugog.