Prije tri dana napustio nas je Miroslav Gladanac, čovjek koji je svoj život posvetio čovjeku i zemaljskoj pravdi. Obavio je taj posao časno i dostojanstveno, kako to dolikuje sudiji. Svjedočim o tome u času kada ima najviše smisla govoriti o čovjekovim dobrim djelima.
Trećeg marta 1992. godine, u naletu ratnog ludila, izbjegao sam iz Bosanskog Broda u rodni Teslić, vjerujući da se rat neće proširiti sa graničnih područja na cijelu BiH. Kada su iz Osnovnog javnog tužilaštva u Tesliću, krajem maja, iste noći nestala oba tužioca, zamoljen sam da preuzmem Tužilaštvo kako bi se omogućio nesmetan rad institucije.
Nije prošla ni godina dana telefonom me poziva glavni tužilac Republike Srpske Miroslav Gladanac i najavljuje pregled tužilaštva u petak koji slijedi. "Tužioče, pripremite sve predmete i upisnike", rekao mi je. Pojavio se u tačno zakazano vrijeme i rekao mi da sam slobodan do 12 časova, kada planira da završi.
Nisam Miroslava Gladanca lično poznavao. Znao sam da je bio sudija u predmetu "Kuduz", koji je kasnije dobio uspješnu filmsku obradu. Bilo mi je malo čudno da glavni tužilac dolazi u pregled samo jednog tužilaštva, ali sam držao da su kontrole normalna stvar i da nema razloga za bilo kakvu sumnju.
Kada sam se vratio, Gladanac je bio završio pregled spisa. Rekao mi je: "Tužioče, došao sam da ti nađem nešto zbog čega bih mogao predložiti Narodnoj skupštini tvoje razrješenje. Zvao me Radovan (Karadžić) i pokazao mi zahtjeve Opštinskog odbora SDS-a u Tesliću za tvoje razrješenje. Evo, pročitaj. Rekao sam Radovanu da ja neću razriješiti tužioca ako dobro radi svoj posao. A ja bolje organizovano tužilaštvo do sada nisam vidio. Budi bez brige, Radovan je razuman čovjek i vjerujem da će me poslušati..."
Otišli smo na ručak i nastavili priču. "Spašavaću te dok god mogu, ali ne garantujem da ću do kraja moći. Oko Radovana su ludaci sa kojima nije lako izaći na kraj".
Nosio se moj Gladanac s mojim slučajem sve do ljeta 1995. godine. Tada me pozvao u Banjaluku da mi saopšti da ću biti razriješen na junskoj Skupštini, da mu je Radovan pokazao nove zahtjeve za moje razrješenje i rekao: "Ja ove iz Teslića ne mogu više da trpim, razrješavaj ga ili ću ja razriješiti tebe!" Tako je i bilo. Za nekoliko dana dobio sam rješenje o razrješenju, bez ikakvog obrazloženja, koje je potpisao Momčilo Krajišnik.
Na mjestu Miroslava Gladanca nikome u tom ratnom haosu i bezvlašću ne bi palo na pamet da spašava nepoznatog tužioca u nekoj dalekoj provinciji i sebe izlaže riziku političke kazne. Nikakvih obaveza prema meni Gladanac nije imao. Imao je samo obavezu prema svojoj savjesti i profesionalnoj časti. I prema profesiji i pravosudnim institucijama. To je ravno antičkoj predstavi o plemenitosti. Nikada to Miroslavu Gladancu ne mogu zaboraviti. Često sam pričao o tome svojim mladim kolegama u nadi da će razumjeti šta znače čast, poštenje i ljudsko dostojanstvo.
Dragi moj Miroslave, pamtićemo te po uzvišenoj plemenitosti i dobru koje si nesebično širio.
Ispisujem ovu kratku ispovijest u nadi da će tvoje veliko djelo buduće generacije, a posebno naše kolege, podsjećati da je žrtva za dobro i pravdu najveći spomenik koji čovjek može da ostavi iza sebe.
Počivaj u miru, dobri čovječe!