Slovo o Ćopiću započinjem u Hašanima, koji su za ovog najboljeg sina Podgrmeča i svekolike Krajine bili i ostali njegova Jasna Poljana u koju je pod starost sanjao da se vrati.
On koji "nije bio rođen da puzi" niti je pristajao "da bude književnik bez kičme, bez dostojanstva i savjesti", baš tu, u ovom svome rodnom kraju, doživio je da dva puta bude hapšen, potvrđujući misao vladike Nikolaja da kad smo u najvećoj sigurnosti, da smo baš tad u najvećoj nesigurnosti.
Upravo tako se desilo i našem Brančilu. Naime, čim je nastupila kapitulacija "stare" Jugoslavije, koja ga je zatekla na odsluženju vojnog roka, prirodno, Ćopić se sklanja u zavičaj. Uskoro, međutim, u Hašane su banule dubovičke ustaše da ga hapse skupa sa ujakovim sinom Ratkom i sprovedu u Sokolski dom u Bosanskoj Krupi, koji je bio pretvoren u kazamat za Srbe. Po pričanju svjedoka, priveli su ga baš pod one kestenove kod hašanske škole, gdje je čekao da ustaše dovedu i brata mu od ujaka. Njihovog noža, srbosjeka, spasila ga je na korak od smrti lično mater Soja, koja je logorniku Murdbegoviću, prijeratnom hašanskom učitelju, odnijela sve novce koje je Branko 1940. godine dobio za Rakićevu nagradu od Kraljevske akademije nauka i umjetnosti. Nakon što je pušten iz zatvora, isto popodne u selo je banula nova ustaška patrola da ga ponovo hapsi, ali ga, srećom, nije zatekla kod kuće jer se Branko nakon preživljenih strahota od kojih je za noć napola posijedio skrivao po dubokim grmečkim šumama.
Drugi put veliki pisac bio je uhapšen u svome zavičaju za vrijeme, navodno, "nove" vlasti, pedeset sedme godine, kada je u kući svoga ujaka Jandrije Novakovića pisao igrokaz "Odumiranje međeda", objavljen 1959. U njemu je ovaj "moralni istorik postrevolucionarne epohe", kako ga naziva Borislav Mihajlović Mihiz, prikazao univerzalnu temu odnosa vlasti i pozorišta, u prvi plan stavljajući mito i korupciju kojom se oduvijek vladalo. Ćopić radnju smješta u malu opštinu u vrijeme izbora za narodnog poslanika, stavljajući pod nož svoje satire lokalne činovnike koji smišljaju način da opravdaju neplansko trošenje sredstava. Nalaze krajnje jednostavno rješenje: za sve optužiti medvjeda. I kad konačno dođe do smjene vlasti, ostaje zaključak novim opštinarima da pripaze na medvjede - možda će i njima zatrebati.
Baš u ujakovoj kući ovaj direktni sljedbenik Radoja Domanovića i Branislava Nušića pisao je svoju satiru misleći da je bar tu siguran. Nova vlast, međutim, ne spava, već mu u goste u pozne sate šalje potkalinjskog učitelja, doušnika, da pronjuška o čemu to Brančilo piše u ujakovoj kući u kojoj je, inače, redovno odsjedao. I kako je već bila duboka noć, a struje još nije bilo, iskamčio je od Branka, biva, na čitanje tu njegovu prvu komediju satiričkog karaktera i brže-bolje pješke se zaputio put Bosanske Krupe.
Sutra izjutra po pisca je došla marica, da ga hapse i sprovedu do Krupe, iz koje je potom protjeran put Beograda, gdje je pod hitno sazvano zasjedanje podružnice Saveza komunista Udruženja književnika grada Beograda, koja na partijskom sastanku pokreće disciplinski postupak protiv tada, a i sada najpopularnijeg pisca. U istrazi traže od partijaca sela Hašani da im se proslijedi partijska karakteristika o Branku. I šta biva: partijci u Hašanima odreda su skočili da ga zdušno izbubetaju, tužakajući ga da on dira narodnu vlast. Svi su protiv njega osim partijskog sekretara Petra Stojisavljevića, koji odbija da bude piščev glavosječa, već priznajući Ćopićev nemjerljiv doprinos u ratu, šalje pozitivnu partijsku karakteristiku. Iz duboke zahvalnosti pisac će čitavog života da čuva u stanu staru fotelju u kojoj je Petar imao običaj da sjedi kada bi mu dolazio u goste. Zvao ju je Petrovom foteljom, u čast onoga koji ga je u zadnji čas spasio da ga ne "odvedu u bajbuk".
Od tada vlast se s Brankom "igrala skrivalice", reći će Mihiz; hapsila ga zbog satire kao nekoć Nušića, a "zvanično niti je zabranjivala komediju niti hvalila pisca".
Skrivećki, stavila je ovo djelo punih osam godina u fioku beogradskog pozorišta da bi prije premijere po nalogu "odozgo" predstava najednom bila zaustavljena i otkazana. Izvještena titoistička vlast tu nije stala, već je nastavila da i dalje "gnjavi pisca", kako bi kazao Ćopan, uporedo ga skrajnjujući, a ovamo, javno ga primajući u redovno članstvo SANU.
I dalje ga nagrađuju pa i prestižnom Njegoševom nagradom za "Baštu sljezove boje", a u potaji ga svakonoćno privode, isljeđuju, špijuniraju i prate. Na koncu su ga inficirali manijom gonjenja i nagnali da lično dokrajči svoju pobunu protiv sistema koji mu je gulio kožu s leđa bijegom u prijeku smrt. Jedino tako mogao je da umakne svojim sve brojnijim progoniocima, od Ćopića zvanim "udbovčićima", koji su mu lijepili svakojake antikomunističke pa i pročetničke etikete. Naročito nakon "Gluvog baruta", kada su Osman Karabegović i Muhidin Begić lično Titu na Brionima skrenuli pažnju na njegov kulački mentalitet, na šta je ovaj rekao da je Ćopić "parajlija i četnička duša". Poslije tri desetljeća mrcvarenja od strane ustašoidnih jugokomunista, on 26. marta 1984. godine radije izabire smrtonosni skok na beton sa Brankovog mosta, ostavljajući iza sebe, pored ostalog, "čitav jedan neobičan, začaran svijet satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile miholjskog ljeta". Šire posmatrano, Ćopićeva javna smrt na vidikovcu posvjedočuje više nego išta o stradanju Srba u titoističkom poslijeratnom periodu i zatiranju njihovog izvornog identiteta, u čemu su prednjačili i najgori bili upravo srbokomunistički udbaši.
Ćopić je i danas, nakon ovog propalog rata, skrajnut iz ukupnog srpskog svebića, u prvom redu od strane lažnih patriota, većinom potomaka neoboljševika i nepokajanih oznaša i udbaša, kojekakvih dvoazbučnika, koji ne prestaju da uništavaju srpsku kulturu i u njoj Ćopića, što je sve skupa nastavak pavelićevske politike prema Srbima.
Stoga sam, zarad ovozemaljske pravde, uzela na se podvig da pisca "skućim" bar u njegovom i mome zavičaju, u kome je dobrano razbaštinjen. Kao doživotni predsjednik Fondacije "Branko Ćopić" podigla sam sa mojom kćerkom Anom o našem ruvu i kruvu hašansko pozorište "Ježeva kućica", upravo u dvorištu kuće Ćopićevog ujaka Jandrije, napunivši ga fotografijama i knjigama. Nakon ovogodišnjih "Staza" u njemu će biti smještena i stalna izložbena postavka o njegovom životu i djelu, koju nam je darovala naša Sunčica Marković iz Novog Sada, dobitnica "Blagodarja" za 2026. godinu, vodeće nagrade Ćopićeve fondacije. I nadalje, trudićemo se da Ćopićevo djelo ne bude ni pod čijom okupacijom niti zloupotrebljavano od strane malih ljudi koji nisu spremni da prihvate piščeve velike istine. Ovim pozorištem izgrađenim u čast našeg književnog velikana čije vrijeme tek dolazi, kao predsjednica Fondacije na svojevrstan način oslobađam moj hašanski zavičaj dijela odgovornosti što su od 1996. godine "Ćopićeve staze djetinjstva" održavane bukvalno pod nadstrešnicom piščeve spomen-škole.
Na sreću, došlo je vrijeme da se Ćopićeva književna zaostavština u Hašanima, a i šire, ukrovljena, na dostojan način ubuduće promoviše. U tom pogledu nemamo više pravo da ćutimo dok Nepoznat Neko u ime sveprisutne udbokratije i komunoustašije iz prikrajka stavlja katanac na istinu o našem najtalentovanijem, najprevođenijem i najčitanijem srpskom i eksjugoslovenskom piscu. Samo kod nas može da se desi da se na naučnom skupu na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci radije proslavljaju Ćopićevi progonioci, nego njegovi branioci; štaviše oni se, kao u mom primjeru, oštro sankcionišu uz pomoć negativnih recenzija i ne objavljuju u zborniku radova. Samo kod nas je moguće da je Rajku Petrovu Nogu i Slobodanu Remetiću preči jedan Skender Kulenović koji je Ćopića u vrijeme lažnog Broza onako mučki napao nakon "Jeretičke priče", nego da stanu na stranu pisca čiji je sav grijeh bio u tome što je izabrao da kaže istinu, a potom odbijao da se ikada zbog toga posipa pepelom.