Dokumentarni film "Svaki put kad odeš, ponovo se rađaš", autora Mladena Bundala, koji je nastao u koprodukciji "Vizart filma" iz Banjaluke i "La Tangente" iz Brisela, uvršten je u zvaničnu selekciju prestižnog festivala "Visions du Réel" iz Niona (Švajcarska), gdje će 6. aprila imati svjetsku premijeru.
Riječ je o hibridnom dokumentarnom filmu koji istražuje pojam odlaska i povratka, memorije i identiteta kroz ličnu i introspektivnu priču.
"Visions du Réel" je jedan od najznačajnijih i najprestižnijih festivala dokumentarnog filma u svijetu, osnovan 1969. godine, a decenijama okuplja autore, producente, distributere iz cijelog svijeta, sa posebnim naglaskom na inovativne i autorske dokumentarne filmove koji pomjeraju granice filmskog izraza.
Bundalo je interdisciplinarni umjetnik, filmski stvaralac i autor, koji živi i radi na relaciji Prijedor - Brisel, a kroz likovne i filmske projekte istražuje teme pripadnosti, migracije, dijaspore, nesigurnosti, sistema vrijednosti i tehnologije, kao pokretače koristi lično iskustvo i situacije.
Više o filmu, saradnji s autorskim timom, ličnom stvaralaštvu i migracijama umjetnik je govorio u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Koliko Vam znači činjenica da je Vaš film uvršten u selekciju ovako velikog i značajnog festivala dokumentarnog filma?
BUNDALO: Zaista je velika čast biti u takmičarskom programu festivala "Visions du Réel". Radi se o festivalu koji daje presjek savremenog stanja dokumentarnog filma, odnosno "nefikcije", kako se sve češće naziva ovaj format. Takođe, to je festival koji prepoznaje hrabrost i inovativnost dokumentarne forme, što je meni, kao autoru, izuzetno važno. Konkurencija je ogromna, filmska produkcija je u konstantnoj ekspanziji na globalnom nivou, a sve više filmova i autora dolazi iz dijelova svijeta koji su tradicionalno bili tihi ili nezastupljeni, prije svega mislim na globalni jug i produkcije iz bivših kolonija. Ti filmovi donose nove, svježe perspektive, za kojima postoji veliko interesovanje na festivalima. U tom kontekstu posebno mi je drago što sa našim filmom u program dolazi i priča sa prostora bivše Jugoslavije, jer smo jedina regionalna produkcija u programu za kratki i srednji metar na ovogodišnjem izdanju festivala.
NN: Ovaj film je rađen u belgijskoj i bh. produkciji. Koliko je bila izazovna koordinacija i kako je tekla saradnja sa kolegama?
BUNDALO: Imam veliku sreću što radim sa producentima Zoranom Galićem iz "Vizart filma" u Banjaluci i Pierre-Louis Cassouom iz "La Tangente" u Briselu. Ovo je naš drugi zajednički film, a prethodno iskustvo i povjerenje dodatno su potvrđeni ovim projektom. Kada je riječ o produkciji, smatram da je ključno raditi sa producentom koji dobro poznaje lokalni kontekst i prepoznaje specifične izazove podneblja. Zoran je izuzetan producent - predan, posvećen i izuzetno senzibilan, sa velikim znanjem, što se rijetko sreće čak i na svjetskom nivou. Strane produkcije koje snimaju u nepoznatom prostoru često ostavljaju utisak nametljivosti i kolonijalnog pristupa. Zato mi je, kao autoru, izuzetno važno da imam dugogodišnju saradnju sa Zoranom, utemeljenu na razumijevanju i uzajamnom poštovanju. S druge strane, Belgija nudi tehničke uslove i ekspertizu za postprodukciju kakvu, nažalost, još nemamo u našoj zemlji, pa je ova saradnja bila sasvim logična. Pierre-Louis ima izuzetno iskustvo u koordinaciji postprodukcije, što se definitivno odražava na konačan doživljaj filma. Odnos između autora i producenta neminovno se reflektuje na cijeli tim, a u našem slučaju rad na ovom filmu bio je pravo zadovoljstvo.
NN: Pomenuti film se bavi temom migracija, konkretnije običajem polivanja vode za nekim ko odlazi. Pretpostavljam da Vam je tema bliska pošto živite izvan rodnog Prijedora, ali me zanima zašto ste baš ovaj običaj odlučili detaljnije istražiti i prikazati kroz film?
BUNDALO: Ja sam zemlju napustio 2009. godine kada sam upisao magistarske studije u Češkoj. Odmah mi je postalo jasno da odlazak od doma nije isključivo tehnički problem promjene životne sredine, jezika, dokumenata, to je jedna sveobuhvatna i teška emotivna transformacija često izvan kontrole svijesti. Ja sam jednostavno imao potrebu da pronađem načine koji će mi olakšati prolazak kroz tada nepoznato stanje tuđine, rastezanja tog nekog korijena pripadanja do granice pucanja. Istovremeno, moja baka Rada je svaki put, po mom ponovnom odlasku iz porodične kuće u Prijedoru, izvodila običaj prolivanja vode za srećan put i povratak. S vremenom sam osvijestio značaj tog gesta i počeo da osjećam tu vodu kao produženu ruku koja teče i koja je dovoljno rastezljiva i snalažljiva da zadrži vezu između onih koji ostaju i koji odlaze. Ja to doživljavam kao narodnu psiho-terapiju odlaska i iz tog ugla me sam običaj i zainteresovao da ga istražim, dokumentujem, a potom i realizujem dokumentarni film.
NN: Šta zapravo znači "Svaki put kad odeš, ponovo se rađaš"? U kom smislu se čovjek iznova rađa sa svakim novim odlaskom?
BUNDALO: Odlazak se često povezuje sa gubitkom i napuštanjem, međutim odlazak je neophodan princip rasta našeg znanja, ličnosti, shvatanja. Rođenje je odlazak, napuštanje našeg prvog doma i osnovnog mjesta pripadanja, naše majke. S druge strane, odlazak je rođenje. To može biti mali i kratki odlazak od kuće do škole ili dug i neizvjestan put u tuđinu, ali princip ostaje isti, a to je da napuštamo dom kao mjesto zaštite i sigurnog sna i da se izlažemo nepredvidivosti snalaženja i pronalaženja. Kao fenomen ovo stanje je dio naše psihe, ali i duboke kulture i nije slučajno da se naracija narodnih pripovjetki često zasniva na situaciji odlaska od kuće. Svaki čin odlaska ima svoju izvedbenu vrijednost i dramaturgiju. To može biti zagrljaj, pokret ruke, ispraćaj, a u našem slučaju i precizno određen običaj sa prolivanjem vode. Pored psihičkog aspekta, baš ta dramaturška razrada čina odlaska me jako zanimala u vezi sa samim običajem.
NN: Akteri filma su članovi Vaše porodice. Kakva je bila njihova reakcija na ideju da ih snimate za film?
BUNDALO: Moja porodica ima veliko povjerenje u moj rad kao umjetnika i jako sam im zahvalan na tome. Kao i mnogi drugi brižni roditelji, bili su prilično zabrinuti o perspektivnosti rada u umjetnosti. To je stanje stalne finansijske neizvjesnosti i ako se previše pragmatično shvati teško da bi umjetnost uopšte postojala, osim vikend razonode. Na sreću, još nismo mašine i naša potreba za sintetizacijom tog nekog dubinskog shvatanja svijeta je aktuelna od praistorije do danas i njoj se teško oduprijeti. Takođe, godine rada i istrajnost su uticale jako pozitivno i ako imam neku poruku umjetnicima/ama na početku karijere, to je da ne odustaju od posvećenosti radu, iako u trenutku nije jasno gdje to vodi.
NN: Svom stvaralaštvu pristupate iz lične perspektive. Koliko je ovaj princip rada izazovan? Kako se nosite s autocenzurom i sa ranjivošću budući da pred publiku iznosite intimne dijelove svog života?
BUNDALO: Lična perspektiva je jedina za koju mogu potpuno preuzeti odgovornost kao autor. To ne znači da ta pozicija mora biti isključivo intimne prirode, štaviše, to može biti jedan jako društveno angažovan gest otpora makroshvatanjima i ideologijama. Ja to gledam kao kritičke intimizme, auto-etnografiju. Za mene se umjetnost dešava u dvosmjernosti, u uzajamnosti ličnog prolaska kroz okruženje i društvo sa prolaskom istog kroz mene. U njihovom susretu, svojevrsnom klizištu, nastaju baš ti specifični svjetovi, privremeno uhvatljive ideje i stanja koja su izvan balansa. Upravo to vidim kao mjesto koje naseljavam kao autor, istražujem i proširujem, dokumentujem i oblikujem kroz svoje radove. Da je jednostavno - nije, da je uzbudljivo - definitivno.
NN: Ovo je film, uslovno rečeno, festivalskog tipa, što je karakteristično i za Vaše prethodne radove. Kako gledate na savremeno filmsko stvaralaštvo u BiH, gdje je otvoren prostor za filmske stvaraoce sa našeg područja na svjetskoj sceni?
BUNDALO: Svi smo u većoj ili manjoj mjeri izloženi jednom ogromnom talasu, pritisku ideje i ideologije totalne komercijalizacije života i kulture. U okviru takve logike, svaka umjetnost je sredstvo zabave, propagande, uspjeha u brojevima. Film nije izuzetak i u tom smislu mene ne zanima da se podešavam na komercijalne trendove filma kao uspješne formule dobre zabave. Mislim da toga ima sasvim dovoljno. Za mene je film iracionalna potreba i ono čemu sam posvećen je razumijevanje evolucije jezika dokumentarnog filma, oblika naracije, glasova, zvuka i slike, njihovog odnosa sa atmosferom, temom i ukusom filma. Možda se upravo taj neki autorski pristup filmu treba razvijati lokalno. Festivalski život filma je svakako bitan, to je pozornica za autore, producente, filmske radnike i publiku da se nađu na jednom mjestu i podijele emancipatorsku snagu umjetnosti.
NN: Pored filma bavite se i izražavanjem kroz likovne projekte. Interdisciplinarnost je pojava koju sve češće srećemo kod mladih stvaralaca. Da li je podjela na grane stvaranja prevaziđena u umjetnosti?
BUNDALO: Da, mislim da interdisciplinarnost nije prevaziđena niti treba da bude. Ona je izbor koji donosi širinu, ali ne garantuje i dubinu shvatanja medija koju, recimo, omogućava istrajnost rada na specifičnoj tehnici. Ja lično volim to stanje otvorenog pogleda i sigurne distance sa medijumom koju nudi interdisciplinarnost. Za mene medijum nije konačno mjesto iskopavanja izražaja, više kao jezik koji se uči i kombinuje sa drugim jezicima kako bi potreba i ideja doživjeli svoju najadekvatniju manifestaciju. Volim da služim jednom mediju onoliko koliko taj medij služi mojoj ideji, temi istraživanja ili okolnostima rada. U stvari, potreban je veliki napor da se pronađe odgovarajući medijum. Neki umjetnici/ce imaju sreće i pronađu svoj medijum jako rano. Drugi se, pak, zatvore u medijum koji im ne odgovara i to je često razlog odustajanja od umjetnosti. Treba probati što više medijuma, jer svaki se osjeća drugačije. Mislim da se tom problemu ne pridaje dovoljno pažnje za vrijeme edukacije u umjetnosti.
