Lako je snimiti dobru "Odiseju" kada glavnu ulogu dobije čovjek takve harizme i takva zvijezda – Bekim Fehmiu.
Dobro, nije ni Met Dejmon loš.
Dovoljno dobar da cijeli svijet već sedmicama priča o "Odiseji".
Ali dok novi film Kristofera Nolana osvaja bioskopske sale, prikuplja pohvale, kritike i rasprave, istovremeno skreće pažnju na zaboravljenu mini-seriju iz 1968. godine.
U toj "Odiseji" glavnu ulogu igra upravo Fehmiu, jedan od najvećih jugoslovenskih glumaca, koji je tokom sedamdesetih godina snimao u inostranstvu i stigao čak i do Holivuda.
Poslije odlaska u bioskop, odlučio sam da prvi put pogledam i tu verziju i uporedim ih.
"Bekim je svojim bićem nosio eros - a tu mislim ljubav prema životu generalno - što ne vidim kod Meta Dejmona, koliko god dobar glumac bio", kaže dramaturškinja Aleksandra Glovacki za BBC na srpskom.
"Ta ljubav ga je gonila da pokuša sve da izbegne glupi odlazak u glupi rat i neizvesnost, moguću smrt, u trenutku kad je dobio sina - dete je život, rat je smrt."
Nolanova
Priča, naravno, prati Odiseja, kralja Itake, koji poslije desetogodišnje opsade Troje, opisane u "Ilijadi", još deset godina pokušava da se vrati kući.
Na tom putu suočava se s raznim prilikama i neprilikama, dok ga na dvoru, koji opsjedaju prosci, čekaju supruga Penelopa (En Hatavej) i sin Telemah (Tom Holand).
I pitaju se da li je živ.
Glumačka ekipa puna je velikih zvijezda – tu su i Zendaja, Šarliz Teron, Robert Patinson i Džon Berntal – ali prije svega status Nolana kao jednog od najpopularnijih reditelja 21. vijeka napravio je od "Odiseje" film za koji se traži karta više.
Za beogradsku IMAX projekciju, zbog posebne veličine platna i kvaliteta slike, kako je Nolan film i snimio i zamislio da se gleda – doduše, njegovu zamisao u potpunosti mogu da isprate samo 41 bioskopska sala u svijetu, od čega tri u Evropi – danima nije bilo karata.
Našli smo ih tek za kraj sedmice i to u uglu sale.
To dovoljno govori o popularnosti Nolana, autora niza hitova poput "Openhajmera", "Međuzvjezdanog" (Interstellar), "Početka" (Inception), "Prestiža", "Mementa", Betmenove trilogije i drugih.
Iz bioskopa sam izašao zadovoljan.
Bilo mi je zabavno, pa i emotivno na kraju, a to da film traje skoro tri sata uopšte nisam osjetio.
Došao sam na blokbaster, blokbaster sam i dobio.
To je Nolanovo polje, ali ono istovremeno ima i reputaciju autorskih projekata, što se takođe može osjetiti u "Odiseji".
Basnoslovni budžet iskoristio je za nevjerovatne kadrove na lokacijama širom svijeta, uz minimalne digitalne intervencije i dorade, tako česte u današnjim filmovima.
Doduše, koliko god su svi najavljivali grandiozni spektakl, poput "Kleopatre", "Ben Hura" i "Gospodara prstenova", sa hiljadama – pravih ili digitalnih – statista, "Odiseja" je, kako piše slovenački filozof Slavoj Žižek, "prilično skromna, gotovo kamerna drama".
"Nikada ne vidimo trojansku obalu prekrivenu hiljadama grčkih vojnika, niti stotine brodova usidrenih iza njih...
"Nema masovnih bitaka u kojima se sukobljavaju stotine ratnika, a ni Troja nije prikazana kao golemi velegrad, već kao skup građevina povezanih uskim i krivudavim ulicama", piše Žižek.
Ali je istovremeno zaista bioskopski spektakl.
"Očekivala sam spektakl, ali ne da mi bude toliko emotivno", kaže Olivera Popović, muzičarka i autorka Instagram profila Oli gleda filmove, za BBC na srpskom.
"Iz bioskopa sam izašla sa osećajem da sam nešto proživela - i to putovanje i čekanje i strah i tenziju, nešto me je i dirnulo, a pokrenula su se u meni i neka pitanja."
Iako smatra da filmu istovremeno "svašta može da se zameri", prije svega kada je riječ o nedovoljno razrađenim likovima, vidi ga kao pogodak.
"Čitala sam razne kritike i mislim da se sve svodi na to koliko poznaješ Nolanov rad i koja su ti očekivanja.
"On uvek juri te kolosalne prizore i vizuelne spektakle, i stvarno je na nivou zadatka, tako da je ovo baš veliki i ambiciozni poduhvat, ali i adaptacija uz njegov lični pečat, da ti bude jasno da je ovo zaista Nolanova Odiseja."
Najveći Nolanov uticaj vidi se kod samog Odiseja.
Umjesto pametnog i lukavog junaka, kao u epu, predstavio ga je kao izmučenog vojnika koji promišlja o ratu, razaranju Troje, ubijanjima, njegovoj ulozi i odgovornosti u svemu tome i postupcima zbog kojih se kaje.
Gotovo čovjeka sa posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP).
I to mi se svidjelo, kao i mnogima, o čemu svjedoči niz pohvala i struke i publike, kao i visoke ocjene na sajtovima za recenzije – ali ne svima.
"Što više vremena prolazi to mi je tanji film", kaže Luka Hrkalović, filmofil i autor bloga Lepota filma (Beauty of Cinema), za BBC na srpskom.
Otišao je prvo na "običnu projekciju", s namjerom da kasnije pogleda IMAX verziju, ali sada kaže da za to "nema preveliku želju".
Najveći problem ima sa glumačkom podjelom, a prije svega s ulogama En Hatavej, Toma Holanda i Šarliz Teron.
"Niko nije vrhunski, ima samo onih likova koji su mi ok i ne smetaju mi... Ništa nije loše, ali ni sjajno.
"Za njegove sposobnosti, onakve Betmene i druge filmove, kao i za taj budžet koji je dobio, trebalo je da (Nolan) povuče mnogo, mnogo više boljih poteza", smatra Hrkalović.
Posebno je oštra bila Emili Vilson, profesorka Univerziteta u Pensilvaniji i prevoditeljka "Odiseje", čiji je rad Nolan prethodno hvalio.
Film, kako kaže, nema ništa ubjedljivo da kaže i "nedostaju mu psihološka, emocionalna, politička i etička dubina".
"Bilo bi me sramota da sam napisala ijedan deo ovog scenarija", piše.
Ali opet, meni se svidio i bilo mi je zabavno.
I ima u njemu nešto više od puke zabave.
Zbog njega vrijedi otići u bioskop, a to nešto govori.
Bekimova
Prvo, ovo nije baš Bekimova verzija.
On u njoj samo igra, ali pošto je sa ovih prostora, tako sam je nazvao.
Riječ je o mini-seriji snimljenoj u koprodukciji Italije, Francuske, Zapadne Njemačke i socijalističke Jugoslavije, u kojoj je nastao veliki dio kadrova.
Prije svega na jadranskoj obali i ostrvima, dok je itački dvor bio u studiju Jadran filma u Zagrebu.
Prvi put je emitovana na televiziji RAI – na italijanskom, naravno – ali se srećom može pronaći i na Jutjubu, sa prevodom na srpski.
Prethodno je napravljena verzija sa Kirkom Daglasom iz 1954, postoji jedna sa Armandom Asanteom iz 1997, film "Povratak" sa Rejfom Fajnsom iz 2024, kao i komedija "O Brother, Where Art Thou?" (2000) braće Koen, djelimično zasnovana na epu.
A prvi je bio nijemi film još iz 1911. godine.
Bekimovu verziju režirao je Franko Rosi, a producirao čuveni Dino de Laurentis, dok je slavna grčka glumica Irena Papas dobila ulogu Penelope.
"Erotičniju scenu u životu nisam videla od one kad se Irena Papas i Fehmiu gledaju na 20 metara, posle 20 godina, a pošto je ona shvatila ko je on, i ne smeju to da pokažu", kaže dramaturškinja i pozorišna kritičarka Glovacki.
Ta verzija "Odiseje" ju je, kako kaže, još kao dijete uvela u svijet grčke mitologije.
Prije svega, poznata je kao jedna od najvjernijih adaptacija "Odiseje".
Ima osam epizoda od po pedesetak minuta, tako da ako želite detaljniji prikaz Homerovog epa, ovo je opcija za vas.
"Kada bi se u školama za lektiru čitala Odiseja, a učenici odlučili da čitanje knjige zamene gledanjem serije, ne bi bilo mnogo propusta, niti materijalnih grešaka", piše Lada Stevanović sa Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), u naučnom radu Odisej na filmskom platnu i televizijskom ekranu.
Serija, kako navodi, zahtijeva ne samo vrijeme već i veliko strpljenje, jer "savremeni gledalac nije naviknut na njen spori ritam."
"Ponadala sam se da će Nolanov novi film podstaći na gledanje Bekimovog Odiseja", kaže Stevanović za BBC na srpskom.
Vrata za tu ulogu, kao i međunarodnu karijeru koja je uslijedila, otvorio mu je lik Belog Bore u filmu "Skupljači perja" Aleksandra Petrovića, jednog od najpoznatijih crnotalasnih ostvarenja bivše Jugoslavije, dodaje.
U autobiografiji Blistavo i strašno, Fehmiu piše o susretu sa Rosijem uoči početka snimanja i bezuspješnim pokušajima da sazna šta reditelj očekuje od njega.
Ostavši bez odgovora, odlučio je da će Odisej biti "onakav kakvim sam ga zamislio".
"Lukav, radoznao, ljubitelj žena i slatkog života, beskrupulozan, vlastoljubiv kao Šekspirov Magbet, misaon i plemenit kao Hamlet i okrutan kao Ričard Treći.
"Sa svim manama i vrlinama. To će biti moj Odisej", piše Fehmiu.
I savršeno se uklopio.
Dok je antički Odisej opisan kao "pomalo zdepast, širokih ramena i kratkih nogu", izgleda koji je u sjeni dovitljivog, snalažljivog i lukavog intelekta, ovdje "fizički izgled ne zaostaje za njegovom inteligencijom", piše Stevanović.
"Stvoren je spoj koji je magnetski privlačio ne samo žene sa kojima se u seriji sretao - od smrtnica do boginja - već i gledateljke", navodi.
Tako je Fehmiu u Italiji dobio status filmske ikone, a proglašen je i jednim od deset najatraktivnijih muškaraca 20. vijeka.
Svidjela mi se i ova verzija.
Da, dosta je sporija i ima mnogo više prostora nego film, ali opet vrijedi pogledati.
Kraj je malo drugačiji nego kod Nolana, koji je potpuno izbacio sve posljedice obračuna na dvoru – da sada ne spojlujem onima koji nisu gledali ili čitali – i svega što se potom dogodilo.
I Fehmiu zaista plijeni pojavom.
"Vezu sa ovom ulogom trajno je obeležio tako što je sinu koji se rodio nedugo posle snimanja dao ime Uliks", piše Stevanović.
Uliks je na italijanskom Odisej.
Homerova
Nolanova "Odiseja", osim što je podsjetila na Fehmiua, značajno je podstakla i prodaju nekoliko hiljada godina starog epa.
U Velikoj Britaniji prodaja štampanih izdanja "Odiseje" porasla je čak 700 odsto u odnosu na isti period prošle godine.
Samo prošle sedmice u Britaniji je prodato skoro 8.000 primjeraka.
To se vidi i u praksi.
Iako je riječ o malom uzorku, na Instagram storijima mi se pojavilo nekoliko ljudi koji su upravo zbog svega ovoga počeli da čitaju "Odiseju".
Na kraju, možda vrijedi pokušati – Homerovu verziju?