Mlađe generacije možda i ne mogu nekad da shvate naše doživljaje i to naše vreme. Naša generacija se jeste vozila, "šibala" fićom 70 na sat preko Višegrada. Svi smo nosili i kofere, koji su bili kartonski, i odsedali u neverovatnim hotelima i pod šatorima, sada je drugačije, počinje priču o prošlosti i sadašnjosti jedna od najljepših glumica regiona Tanja Bošković.
Ona uvijek plijeni svojim duhom i otvorenošću, spontanošću i žarom na daskama koje život znače, a svjesna je da su godine "na njenoj strani", te da vrijeme ne utiče na živost njenog duha.
U intervjuu za "Nezavisne", Boškovićeva progovara o energiji, generacijama koje stasavaju, publici, koliko voli film i pozorište, šta joj iskustvo govori da poruči mladim glumcima...
NN: Nakon tri i po decenije provedene u glumi i dalje plijenite energijom. U čemu je tajna?
BOŠKOVIĆ: Hvala Vam mnogo! Pravo da vam kažem "kus petao, pile doveka". Dobra glumačka ekipa, s kojom provodim vreme, je čudo. Ja sam više od 35 godina u ovom poslu i srećna sam što se družim sa ovim "klincima" poput Rade Marjanovića i drugih. To je prosto tako. Mi smo jedna vesela družina i, tako, život provodimo u veselju.
NN: Nedavno je obilježeno 200. izvođenje kabare predstave "Dobra stara vremena", a i dalje nastupate sa njom, jer je interesantna za publiku. Koja je osnovna poruka ovog komada?
BOŠKOVIĆ: Osnovna poruka ove priče je: "Smejte se ljudi, a naročito sami sebi!"
NN: Vidi se da u ovoj predstavi postoji osjećaj pozorišne igre. Koliko sebe dajete u tom komadu jer se osjeća da ste se baš "našli" u vremenu komada?
BOŠKOVIĆ: To je lični pečat i sve ove priče možemo da potpišemo sopstvenim životima. Mlađe generacije ne mogu da pamte sve te doživljaje i to vreme, ali naša generacija se jeste vozila, "šibala" fićom 70 na sat preko Višegrada. Svi smo nosili kofere, koji su bili kartonski, i odsedali u neverovatnim hotelima koji nisu tada izgledali kao hoteli, a da vam ne pričam kako smo se smeštali pod šatorima i ostalo. Znači, moja generacija je tako letovala. Divno je što je Rade našao sve te tekstove da možemo svi da se setimo tih starih vremena i da se tome nasmejemo.
NN: Da li je prošlost Vaše generacije bila bolja od prošlosti mlađih generacija?
BOŠKOVIĆ: Ima nešto strašno pozitivno u tom prošlom vremenu. Nije ta prošlost bila ni suviše svetla ni suviše crna, prosto, bila je naša. Meni je sve bilo divno kad sam bila mlada, a sada mi je sve divno zato što me godine štite od svega. Mogu da kažem i da učinim šta god mi padne na pamet. Pri tom je Rade učinio da još osećam ljubav prema ljudima i ljubav prema publici koja dolazi da nas gleda. Prosto se nisam naljutila na pozorište.
NN: Kako doživljavate svoju publiku?
BOŠKOVIĆ: Imate publiku koja može biti talentovana, radosna i vesela i netalentovana. Kada kao glumci doživimo takvu veselu i radosnu publiku, imamo našu mladost i tada na sceni možemo da se poigramo kako god nam padne na pamet.
NN: Da li više volite film ili pozorište?
BOŠKOVIĆ: Ne volim film uopšte. Ja samo volim pozorište. Film je dosadan. Na filmu provedete pola života čekajući. Ja sam se uvek osećala na filmu kao, kako da vam kažem, gost, osim u "Balkan expresu". Tamo sam se osećala kao domaćin čovek, da ne kažem domaćin žena.
NN: Šta biste poručili mladim glumcima?
BOŠKOVIĆ: Ne bih im ništa poručivala. Svako ko želi da se bavi glumom treba da dobro razmisli da li je u stanju da podnese da na minusu bude u letnjoj garderobi, da im bude divno leto u januaru, da ih muževi i ostali ostavljaju i da sa svojom decom ne budu nikada kada je najvažnije, da svaka šuša koja plati 1.000 dinara ulaznicu može da donese sud o vama. To je veoma teško. Najosetljivije iz sebe bacite pred svima. Poručujem mladima da dobro razmisle, ali isto tako i to da je ovo najlepši posao na svetu.
NN: Koji su Vam planovi za budućnost?
BOŠKOVIĆ: U 57 godina svog života nemam nikakvih detaljnih planova, sem da ugodim sebi.
Impozantan broj uloga
U bogatoj, i tri decenije dugoj, glumačkoj karijeri Tanja Bošković, jedna je od najpopularnijih srbijanskih glumica, ostvarila je impozantan broj pozorišnih, filmskih i televizijskih uloga.
Od filma "Okupacija u 26 slika", preko "Balkan Ekspresa", pa sve do "Volim te najviše na svetu" uspješno je osvajala srca gledalaca.
Rodila se u Beogradu, živjela u Aranđelovcu do svoje 17. godine, potom u Beogradu, kratko vrijeme i u Njujorku. Ima dvoje djece, kćerku Lanu i sina Đorđa.
Na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu je diplomirala 1973, u klasi profesora Petra Bajčetića. Godine 1974. glumila je u "Košavi", a onda su se uloge nizale u poznatim ostvarenjima. Veoma popularan je njen lik Lili u filmu "Balkan ekspres", a takođe i likovi u seriji "Priče iz radionice", te filmovima "Policajac s Petlovog brda".
U pozorištu je igrala kao Amelija, Poli, Elizabeta i mnoge druge, sve do Feme, bogate udovice u Sterijinoj "Pokondirenoj tikvi".