Književnost

Pratite nas na Google news

Pjesnikinja Amina Hrnčić za "Nezavisne": Čovjek postaje ono što čita

Pjesnikinja Amina Hrnčić za "Nezavisne": Čovjek postaje ono što čita
Foto: N.N. | Pjesnikinja Amina Hrnčić za "Nezavisne": Čovjek postaje ono što čita
Milan Rakulj

Amina Hrnčić mlada je pjesnikinja rođena u Zenici 1995. godine. Odrasla je u Maglaju, a trenutno živi u Sarajevu, gdje pohađa petu godinu Farmaceutskog fakulteta.

Njena druga knjiga poezije "Oktava" objavljena je prošle godine u Vrbasu. Tamo je pobijedila na 51. Festivalu poezije mladih. Prvu zbirku "Put za Agape" objavila je takođe kao pobjednica jednog festivala.
 
Riječ je o festivalu Književne omladine Valjeva. Prevođena je na engleski, francuski i njemački jezik, a o svojoj poeziji, književnosti uopšte i uspjehu na čuvenom festivalu u Vrbasu pričala je za "Nezavisne".
 
NN: Kakav je osjećaj osvojiti prvo mjesto na festivalu koji ima tradiciju dužu od pola vijeka?
 
HRNČIĆ: Danas je i književnost postala industrija, u navrate bez duše i kvalitetnih ljudi koji će objektivno procijeniti vrijednost rukopisa. Svoju knjigu mogla sam objaviti bilo gdje, sam proces je jako jednostavan. Činjenica da je to bilo upravo od strane žirija Festivala poezije mladih, gdje sam dobila priliku da recenzent moje knjige bude veliki Pero Zubac, zaista mi mnogo znači. Imati istog recenzenta kao nekada Mika Antić za svoje zbirke pjesama za mene je neprocjenjivo.
 
"Oktava" je moja druga zbirka pjesama. Nakon pobjede u Vrbasu saznala sam da sam osvojila i nagradu "Prva knjiga" Književne omladine Valjeva za svoj rukopis "Put u Agape", u okviru čega je prošle godine i objavljen. I nagrada Književne omladine Valjeva ima dugu historiju. Utemeljena je davne 1980. godine. Pandemija je učinila svoje, tako da su promocije odgođene za neka ljepša vremena. 
 
NN: Prvo poglavlje knjige nosi naslov "O besmislenosti pisanja". Naspram pisanja o kojem ste zapitani u knjizi, kakav smisao mladi pjesnici vide u objavljivanju poezije u današnjem društvu, odnosno koliko je iz Vašeg iskustva društvo naklonjeno mladim pjesnicima danas?
 
HRNČIĆ: Za mene je pisanje sve samo ne besmisleno, a naziv poglavlja je ironičan. Pisanje je za nas pjesnike apsolutni smisao, govorim o samom pisanju kao procesu kroz koji nastaje pjesma. Istoimena pjesma "O besmislenosti pisanja" govori o svim sumnjama kroz koje pjesnik prolazi, a to je da neće biti niko ko će istu pjesmu razumjeti, da samo on prolazi kroz isto osjećanje, isto stanje uma.
 
Iako svako od nas jeste jedinstvena individua, emocije koje osjećamo su univerzalne i dio jednog spektra koji osjećaju svi oko nas. Pisanjem te emocije se mogu izraziti i opisati na najbolji mogući način, pomoći nekom drugom da razumije sebe, kao i pružiti sigurnost u kontekstu spoznaje da nisi sam/a. Stoga je pisanje apsolutno nužno, kao što je nužno i čitati kvalitetne sadržaje. Tu dolazimo do nečega što smatram problemom u današnjem društvu.
 
Iako volim knjige u elektronskom formatu  pa i sama imam oko 700 spremljenih naslova, jednostavno smatram da su knjige u svom papirnatom obliku savršene od nastanka i da ćemo im se uvijek vraćati. Današnja poezija se štampa u veoma malom tiražu, koji je u rasponu od 100 do 1.000 primjeraka i prosjekom od 300. To nije slučaj sa svim knjigama. Da jeste, još bih i razumjela. I dalje imamo romane koji se prodaju u petocifrenim tiražima.
 
Smatram to omalovažavanjem prosječnog čitaoca i veoma čudnim trendom. Poezija u bivšoj SFRJ imala je tiraže od po nekoliko desetina hiljada primjeraka u prosjeku. Ljudi sa naših prostora vole poeziju, i tu ne bi trebalo pratiti svjetske trendove, nego prihvatiti tu jedinstvenu ljepotu našeg mentaliteta. Savremena poezija je teško dostupna u svom štampanom obliku, a masovno se čita na internetskim časopisima i portalima. 
 
NN: U jednoj pjesmi kažete "Mi koji se bavimo razvrstavanjem sjećanja, /Uprežemo čula u nastojanju /Da razlučimo svjetlost od tame, /I da u ovom životu koji možda nikada /Nije niti postojao, očuvamo  /Našu bjelinu..." Da li će bjelina ili ljepota, kako kaže Dostojevski, spasiti svijet?
 
HRNČIĆ: Uvjerena sam da hoće samo ako budemo vjerovali u to. U zadnje vrijeme čitala sam i slušala izjave brojnih učitelja i profesora. Oni kažu, a ja im vjerujem jer imaju najbolji uvid u to, da nove generacije koje dolaze imaju sve više empatije, da su brižne, da im je stalo do drugih živih bića i okoline, da žele i mogu spasiti svijet.
 
Na ovo bih se nadovezala citatom Mahatme Gandija kako "čovjek često postaje ono što o sebi misli", i rekla da čovjek postaje i ono što jede, u smislu intelektualne hrane. Čovjek postaje ono što čita. Bjelina, ljepota, iskrenost, ono što nas stvarno pokreće, ono što nas zaista čini sretnim kada vizualiziramo budućnost kao ciljevi kojima stremimo - samo to može promijeniti svijet. Sve ostalo su otrovi. 
 
NN: Pjevate i o tome da "pjesnici kad umru ostane eho". Recite nam nešto o Vašim književnim počecima i čijom ste poezijom bili nadahnuti kroz istoriju književnosti?
 
HRNČIĆ: Pišem otkako znam za sebe i samo tako funkcionišem. Poezijom sam se ozbiljnije počela baviti u srednjoj školi i od tada je aktivno pišem. Smatram da sam još uvijek na svojim književnim počecima. Mislim da sam dok sam pisala stih "pjesnici kad umru ostane eho" imala na umu "Ep o Gilgamešu".
 
Slušala sam muzičku obradu na izvornom instrumentu, na akadijskom jeziku uz navodno očuvanu i originalnu melodiju i razmišljala o snazi koja ostane iza pjesnika. Narodna poezija cijelog svijeta mi je velika inspiracija, s tim da su imena autora te poezije davno zaboravljena, a ideje još žive. To je eho koji traje hiljadama godina.
 
Tako su očuvane emocije, kultura, mitovi, antičke ljubavi... A kada govorimo o pjesnikinjama i pjesnicima kojima se divim, spomenula bih meni značajna poetska imena kao što su Mary Oliver, Wendy Rose, Maya Angelou, Linda Hogan, Suad al Sabah, Anja Golob, Horhe Luis Borhes, Pablo Neruda, Lorka, Jesenjin, Tomas Transtromer, Gricko Mascioni, Rabindranath Tagore. 
 
Sa naših prostora divna mi je poezija Irene Vrkljan, Mubere Pašić, Vesne Parun.. Posebno se izdvajaju Mika Antić, Libero Markoni, Dobriša Cesarić, Izet Sarajlić i Pero Zubac. 
 
NN: Koliko pratite ovdašnju i takozvanu regionalnu književnu scenu, koje su njene vrline ili nedostaci i koji su još savremeni pjesnici čiju poeziju cijenite?
 
HRNČIĆ: Pokušavam da budem u toku zato što se nerijetko veoma pozitivno iznenadim. Poezija je živa tvar, savremena poezija dvostruko jer su živi i autori. Kad je u pitanju generalno regionalna književna scena, upućena sam u dešavanja, mada mnogo manje u savremenoj prozi nego poeziji.
 
Razlog je što mi se to štivo uglavnom ne dopada jer se plasira iz propagandnih razloga. Sa poezijom zna da bude slično, ali mnogo manje. Savremena balkanska poezija je vizionarska, savremena proza zadire u mračnu stranu naše historije. Lično ne uživam ni u poeziji koja se bavi takvim temama. Mislim da je vrijeme da idemo naprijed i izađemo iz ove paklene petlje ponavljanja.
 
Od savremenih pjesnika sa naših prostora čija me poezija čini sretnom izdvojila bih već spomenutu Anju Golob, zatim Slađanu Bušić, Mariju Škornički, Anđelu Pendić, Aleksandru Batinić, Ajtanu Dreković, Vladanu Perlić, Šimona Tsubotu, Aleksandra Gabonu, Antonija Karlovića, Ernada Osmića, Nemanju Dragaša, Marka Kragovića, Spasoja Joksimovića... Njih ima baš mnogo, mogla bih sastaviti neku monografiju na ovu temu, ali ovdje ću se zadržati na navedenim imenima.
 
NN: Koji su Vaši dalji planovi što se tiče poezije?
 
HRNČIĆ: Posmatrati, stvarati, zapisivati, usavršavati se.  Nadam se da će se uskoro ukazati prilika i za objavljivanje trećeg rukopisa, žuljaju me nagomilane napisane pjesme.
 
U isto vrijeme, zaista bih voljela da moje prve dvije knjige nađu svoj put do što većeg broja ljudi. Ponekad se osjećam kao da pišem isključivo za književne kritičare iz zatvorenih krugova, a oni su samo dio iz palete čitalaca kojima je sadržaj mojih pjesama namijenjen.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije