Andrija Radulović, poznati pjesnik iz Podrgorice, za knjigu "General i lasta" objavljenu prošle godine u izdanju Udruženja književnika Crne Gore nagrađen je dvjema prestižnim nagradama u Srbiji.
Riječ je o nagradama "Pečat varoši sremskokarlovačke", koju dodjeljuje "Brankovo kolo" iz Sremskih Karlovaca, i "Radoje Domanović", koju dodjeljuje Udruženje književnika Srbije iz Beograda.
Upravo povodom ovih priznanja o pjesništvu i pjesnicima, ali pomalo i o virusu korona, koji je jedva preživio, te o šahu, Radulović je govorio za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znače ova priznanja?
RADULOVIĆ: Svaka nagrada obraduje autora, a posebno ove dvije visoke književne nagrade znače puno i dodatno skreću pažnju čitaoca i kritike na "Generala i lastu".
NN: "Nema više/ Velikih pesnika/ Reče jedan zvaničnik na TV-u", stihovi su iz pjesme "Riječ sa izvora" koje lirski subjekt ove pjesme u nastavku negira. Zašto je sveprisutna misao da je vrijeme velikih pjesnika prošlo, čak i kod nekih Vaših kolega, a ne samo zvaničnika sa televizije?
RADULOVIĆ: Vlada neko opšte mišljenje da je vrijeme velikih pjesnika prošlo, ali nije tako. I danas i te kako ima istinskih pjesnika koji šire nemir i osvajaju ljepotu na najvećim kotama ljudskog duha. Nažalost, prošlo je veliko interesovanje za poeziju, koja je po nekom pravilu rezervisana za manjinu, koju još nazivamo i duhovnom aristokratijom.
NN: U knjizi ste posvetili pjesme mnogim pjesnicima, između ostalih, i Brani Petroviću, sa kojim ste drugovali posljednjih godina njegovog života. Recite nam nešto o vašem poznanstvu?
RADULOVIĆ: Branislav Petrović bio je i ostao jedan od zaštitnih znakova boemskog Beograda i svakako jedan od najduhovitijih i najpronicljivijih ljudi koje sam sreo u pjesničkom životu. Taj književni krug Branislava Petrovića i Aleksandra Sekulića, koji je dejstvovao od Kolarca, Prešernove kleti, preko dorćolskih kafana do Skadarlije i Francuske 7, bili su pravi kolorit umjetničkog i boemskog Beograda, kojeg više nema. Oni su nastavili boemskim stazama Đure Jakšića, Drainca i Tina Skadarlijskog, a opet ostali svoji i neponovljivi. Branislava sam upoznao još kao student i ostao s njim prijatelj do kraja. Posjećivao sam ga i u njegovoj posljednjoj luci u Strahinjića bana, i o tom posljednjem viđenju objavio jedan zapis u više listova i časopisa. Niko nije tako volio život, šah, vinjak i poeziju kao Branislav Petrović, i niko nije tako pjevao o pepelu, ledu, pčeli i tamjanu, o čovjeku zvanom ostrvo kao Branislav Petrović i niko nije smišljao takve dosjetke kao on, što mu se tobože dešava ili mu se može desiti u životu. Sa druge strane, od Petrovića ste mogli da čujete neke lucidne ideje i zanimljivosti, otkrića o Geteu, Dostojevskom, Monterlanu, Tomasu Manu, Oskaru Kokoški, Andreu Židu ili Novalisu kao da je bio njihov drug i savremenik. Uz to, važnije mu je bilo da ima novca za piće i cigarete nego za novu košulju i dugmad za koje nije mario.
NN: Mnogo ste se bavili Njegošem, kako u prošlosti, tako i u posljednjoj knjizi. Kakav je odnos prema Njegošu u Crnoj Gori?
RADULOVIĆ: Svojevremeno mi je govorio Slobodan Tomović, u našim dugim šetnjama i razgovorima po Podgorici, da Njegoš stoji rame uz rame sa Danteom i Šekspirom. I zaista, Njegoš je naš savremenik i svetionik, i što sam se više bavio Njegošem, sve više sam osjećao moć riječi i oganj poezije Lovćenskog proroka. Crna Gora je konačno dobila i Njegošev dan u svom kalendaru, što je jako važno kako u kulturološkom i civilizacijskom pogledu, tako i u svakom drugom, jer Njegoš je stvarao Crnu Goru više poezijom nego sabljom. Ono što se ovih godina malo pominjalo jeste činjenica da je Njegoš bio i građanin svijeta, koji se divio djelima Mikelanđela i Ticijana, koji je posjećivao Rim, Veneciju, Beč i Petrograd, i sretao se sa nekim od najumnijih i najuticajnijih ljudi svoga doba, ali je duboko ostao svoj i samosvojan u svojoj poeziji i idejama. A niko ko je upoznao Njegoša nije bio ravnodušan, pa čak ni ruski car. Njegoš je, pored svega, osmislio i crnogorsku kapu i nošnju koja je vjerovatno najljepša na svijetu, kao što je osmislio i Obilića medalju i Biljardu, u kojoj je, osim bilijara, igrao i šah i vodio prve književne i filozofske razgovore i rasprave sa mnogim svojim savremenicima koji su tada posjećivali Crnu Goru.
NN: Kakva je situacija sa savremenim pjesništvom u Crnoj Gori?
RADULOVIĆ: Književna scena u Crnoj Gori je bogata i raznovrsna. Ima darovitih pisaca i novih glasova koji obećavaju. Ima i dobrih i sadržajnih časopisa i više značajnih književnih festivala. Časopis "Stvaranje" puni 76 godina. Možda bi trebalo obnoviti reviju "Ovdje", koja je svojevremeno bila jedna od najznačajnijih u ondašnjoj Jugoslaviji, sa čijih stranica smo tada čitali najaktuelnije evropske stvaraoce, kao što su, recimo, Klod Simon, Šejmas Hini, Peter Handke, Iv Bonfoa, Dario Fo, Tadeuš Ruževič, Alen Boske, Vislava Šimborska, Nikita Stanesku, Vjačeslav Kuprjanov, što je tada za nas mlade pisce bilo od neprocjenljivog značaja.
NN: Kada ste se jesenas borili sa koronom, ostalo je zapisano da ste u najdramatičnijim trenucima, gotovo nepokretni sa kuglom na glavi za kiseonik, pisali poeziju, što govori da je poezija Vaša konstanta. Možete li nam reći nešto o tom iskustvu?
RADULOVIĆ: I to je neko čudo koje baš racionalno i nije lako objasniti, da sam sastavljao pjesmice, dok sam bio priključen na 90 litara kiseonika. Jednu od tih pjesama sam poslao mom prijatelju Veliši Kadiću, a on je proslijedio "Večernjim novostima", koje su je odmah objavile, poslije čega sam dobio hiljade pozdrava podrške, što mi je dalo volje i snage da izdržim u bici gdje su mi šanse bile jako male. Osim pisanja, čitanja i slušanja poezije, igrao sam i šah. Ostaju za pamćenje i suze jedne doktorke kad me vidjela da pišem pjesmu u takvom stanju, kad obično ljudi gube kompas i svijest. Što opet govori o moći poezije!
NN: Vodili ste šahovske klubove "Mihail Talj" i "Prosvjeta". Šta je zajedničko poeziji i šahu?
RADULOVIĆ: Pisanje poezije i igranje šaha spadaju u viteške stvari još od starih vremena. Imao sam sreću da upoznam Mihaila Talja, s kojim sam se u mojoj šahovskoj i pjesničkoj mladosti ponekad družio i odigrao puno slobodnih partija šaha, koji je više puta boravio u Crnoj Gori, naročito u Spužu, gdje je igrao čuveni meč sa našim velemajstorom Ivanovićem. Talj je bio čovjek okeanske širine, koji je takođe volio pjesnike i u čijoj igri je bilo puno poezije. Tada smo i osnovali ŠK "Mihail Talj", za koji sam igrao kao prvotimac više od dvije decenije, a prije nekoliko godina sa kolegama profesorima osnovao sam Šahovski klub "Prosvjeta", koji se danas takmiči u Premijer ligi Crne Gore. I šah i poezija odvode čovjeka u mnogo ljepši svijet od stvarnog, gdje vlada ljepota, kreativnost i snaga duha.
OVIDIJE
Mlada usijana glava
Pitala je
Slavnog grčkog pjesnika
I pijanca Karuzosa
Koji je sagorio
U podrumima Atine
Gdje je vječnost
Odmah iza ugla
Srešćeš Ovidija
Ako te Bog dao
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.