Književnost

Anušić za "Nezavisne": Petar Kočić bi danas imao pune ruke posla

Anušić za "Nezavisne": Petar Kočić bi danas imao pune ruke posla
Foto: N.N. | Anušić za "Nezavisne": Petar Kočić bi danas imao pune ruke posla

Anđelko Anušić dobitnik je Kočićeve nagrade, koja će mu na predstojećem 57. Kočićevom zboru biti dodijeljena 28. avgusta u Stričićima prilikom svečane akademije.

Svečana akademija će, za razliku od prethodnih zborovanja, prvi put biti održana u rodom selu Petra Kočića, a ne u Banjaluci, gdje je bila održavana većina književnog programa manifestacije. O Kočićevoj nagradi ove godine odlučivao je žiri u sastavu Duško Pevulja, predsjednik, te Predrag Bjelošević i Jovanka Stojčinović Nikolić, članovi. Žiri je u obrazloženju naveo da je Anušić, stvaralac obimnog i žanrovski razuđenog opusa: antologičar, književni kritičar i publicista, te skrenuo pažnju na njegovih sedamnaest pjesničkih zbirki, osam knjiga pripovjedaka, šest romana, dvije knjige eseja, jednu monodramu i brojne publicističke radove. Pred uručenje Kočićeve nagrade, o ovom viskom priznanju, govorio je i sam Anušić u intervjuu za "Nezavisne".

NN: Višestruko ste nagrađivani književnik, za poeziju, za prozu, za životno djelo. U mnoštvu nagrada, pretpostavljam da ona sa Kočićevim imenom zauzima posebno mjesto za Vas?

ANUŠIĆ: Ova nagrada naprosto je obasjala moje književno djelo, njegovu poetiku, temu, (istorijske i savremene revire), jezik (krajiški dijalekat) i stil, poput nagrada Branko Ćopić i Ivo Andrić. Pisac se uvijek treba prisjetiti Pobratimstva lica u svemiru Tina Ujevića, kad dobija neku značajnu nagradu. I upravo Kočićeva nagrada uskrsnula je u meni, sjetno a radosno, ovu antologijsku pjesmu, ovoga velikog pjesnika našega jezika.

NN: Naslov jedne Vaše knjige kaže "Pismo Petru Kočiću i još ponekom". Šta je za Vas inspirativnije, Kočićevo djelo ili njegov životni put i da li je to dvoje odvojivo jedno od drugog?

ANUŠIĆ: Kočićevo djelo i njegov, nažalost, kraćani a bljeskoviti životni put jedinstvena su misija. Za mene je podjednako podsticajna ova nedjeljiva cjelina. Piščeva staza i njegovo djelo staju u jednu stopu, u isti gaz. To je posebno karakteristično za Petra Kočića, kao, na primjer, i za Svetozara Ćorovića. Ili za Miloša Crnjanskog. A ne bi se, iz ovog komparativnog kruga, mogli isključiti ni pjesnici Mlade Bosne, zatim nesrećni Sibe Miličić, Dragiša Vasić, Grigorije Božović, Svetislav Stefanović, Stanislav Krakov, Stevan Jakovljević, bez obzira na to što su se razlikovali, u ravni svojih ideoloških premisa. Svi su bili, i jesu, srpski pisci.

NN: Šta Petar Kočić znači danas za kolektiv iz kojeg je potekao?

ANUŠIĆ: Na ovo pitanje odgovoriću vam hipotetičkom tezom. Volio bih da to objavite u cijelosti. Kad bi Petar Kočić danas banuo među nas Srbe, ovakve kakvi jesmo - a nismo, moram to reći, iako znam da ću se ogriješiti o Boga istinitoga i ljude - nismo dostojni svojih predaka! - kuda bi najprije otišao, koliko se zadržao? Da li bi nastavio svoju misiju tamo gdje je bolešću i ljutom sudbom prekinut? Do kakvih bi saznanja i spoznaja došao? Da li bi, možda, dopisao Davida Štrpca, Jauke sa Zmijanja, S planine ispod planine...? Elem, marljiv i gorljiv kakav je bio - imao bi pune ruke posla, ne bi znao kuda najprije da krene! Opet bi zaždio u Zemaljski sabor alias Parlament dvoentitetske BiH. I zagrmio bi kao onomad, jer se opet, sa germansko-vilajetne strane, zabosančilo. Prijeti se nekakvim zemaljskim jezikom, jedinstvenom nacijom, jedinstvenim duhom u mnijenju, novim školskim programom i novim lekcijama iz istorije iliti povijesti! Svratio bi, dabome - da ne budem optužen za pristrasnost, a grko se varaju oni koji mi stalno ovo spočitavaju - i u Narodnu skupštinu! Pod miškom bi ponio Otadžbinu, list, dabome, i prisutnoj gospodi pročitao ponešto od svojih saborskih podsjetnica! Kao, na primjer: o saborstvu i narodnom jedinstvu: o pravdi i pravici narodnoj; o suverenitetu našega naroda na njegovom etničkom i istorijskim prostoru; o čuvanju srpskog jezika i pisma, kao što se duša, obraz i zdravlje čuvaju! Potom bi otišao u Vladu, post joj njezin! Tamo bi potražio dvije važne persone: ministra poljoprivrede i ministra prosvjete i kulture. Ovome prvome predao bi i milošte: Lujin štap i Jabin povodac. Priupitao bi ga da li jošte, na ovome dijelu brdovitog Balkana, u zemlji seljaka - ima obradive zemlje i zemljodjelaca. Sa stokom - kako se s tim blagom, tim mấlom, sad stoji? Osim, pogdjegdje još ovaca i magaraca po brdima i dolovima, je li ostalo junaca, telaca i bikonja, za priplod makar! Sa onom drugom personom divanio bi - o srpskom jeziku i ćirilici. Drži li se carstvo njihovo jošte u školstvu i prosvjeti? Koliko se časova posvećuje ovim predmetima na srpskim katedrama? Koje jezike djeca danas najrađe mrnđesaju? Oprostite djeco! Čita li šta ova mlađarija, osim onih džepnih izdanja smart-naprava, od kojih se ne odvajaju?! A ćirilica? Nema je na javnim mjestima, natpisima firmi, ustanova. U knjižarskim izlozima. Latinogorica svud hlad hladuje! Da nije bila kakva reforma pisma?! Da nisu, možebiti, Vuk i Sava Mrkalj - Mrkailo ustanuli - da vrate sve na početak, odreknu se svoje reforme - pa neka prepametni Srbi prave sebi neko drugo, komotnije pismo, koje će na svojim mudrim spravama nabadati sa dva prsta! Gdje bi svratio u Bajnoj Luci da se odmori, kafu popije, i egleniše o srpskoj knjizi i knjižarstvu? U Udruženje književnika Republike Srpske - sigurno. Tu bi se malčice smirio, zeričak utješio, nadeždom se ukrijepio. Jer bi vidio da se jošte srpska knjiga štampa na srpskom pismu. Ili bi, pak, naš dragi Petrašin digao ruke od svega, i vratio se u svoje književno djelo, tamo gdje nema izdaje, razočaranja, poniženja, bola i stida!

NN: Dobitnik ste i Andrićeve nagrade za 2020. godinu. Može li se Andićevo djelo zamisliti bez uticaja Petra Kočića?

ANUŠIĆ: Nisam siguran da se za Andrića i njegovo djelo, može postaviti takvo zaoštreno, i pomalo uprošćeno pitanje. Andrić je o Kočiću pisao ono što je pisao. I nije Kočić bio presudna lektira našeg nobelovca, ne sporeći, naravno i Kočićev uticaj na Andrića.

NN: Žiri Kočićeve nagrade u obrazloženju pominje Vaša djela "Adresar izgubljenih duša", "Glasovi sa granice", "S Homerom u oluji", "Legenda o v(j)etrom vijanima", u kojima prikazujete sudbinu krajiških Srba. Međutim Vi ste se ovom temom bavili i u drugim Vašim knjigama. Mislite li da ove knjige imanju "višu misiju" kao svjedočanstvo jedne tragedije za buduće generacije?

ANUŠIĆ: Obrazac stradalničkog toposa i etosa mojih brojnih likova, krajiških, zapadnih Srba, nosi u sebi univerzalni obrazac biblijskog postradanja svakog čovjeka na Planeti, gonjenog na pravdi Boga sa njegovog pradjedovskog grunta, kućnog praga; lišenog slobode izbora koju je još izvorno hrišćanstvo uspostavilo; lišenog prava na slobodu, ljudsko dostojanstvo; obezličenog, poništenog identitetskog i kulturološkog koda; bića kome se oduzimaju sloboda mišljenja, pravo na samoodbranu, vazduh, voda, zelena trava doma njegovog. Književna kritika nije dosad, nažalost, u mojim djelima jasno sondirala ovaj opšti obrazac poguba Sina Čovječijeg, juče i danas. Moja tema, moji likovi uporno se svode na lokalni nivo, lokalni, rasni zabran-prostor! Jasno mi je i zbog čega!

NN: Da li ćete i dalje pisati o "vjetrom vijenima" i da li je uopšte moguće da Vas "napusti" ova tema?

ANUŠIĆ: Crn vjetar vija biomasu Planetom, vija sve one koji su pristali da uzgube svoju so iz jevanđeljskog slanika, koji su je se odrekli i prije trećih pijetlova! Moja tema je, kao što rekoh, planetarna!

NN: Posljednjih nekoliko godina živite i stvarate u Novom Sadu, ali i čest ste gost Banjaluke, u kojoj ste proveli dobar dio izbjegličkog života. Kako ocjenjujete književni život u ova dva grada?

ANUŠIĆ: Književni život u ova dva grada je u ponečemu sličan, ali i bitno različit. Infrastruktura, opšti uslovi, možda su nešto povoljniji u Novom Sadu. Ili se varam? Ali ono što im je zajedničko jeste, na našu žalost, činjenica da je znatan broj svježih glasova mladih ljudi u sjenci, izvan fokusa glavnog toka književne matice. Više u Novom Sadu, čini mi se, nego u Banjaluci. Zli duh forsiranja svojih prijašina, duh iz glave književnih starosta i univerzitetskih mjerčina, zaduva i čaršijanerski!

NN: Prošle godine otvorili ste jubilarno 50. "Brankovo kolo" u Sremskim Karlovcima i tom prilikom u svojoj besjedi se zapitali gdje su, 168 godina od smrti Branka Radičevića, oni koje je pjesnik pozvao u svoje kolo u "Đačkom rastanku". Imamo li odgovor na to pitanje?

ANUŠIĆ: To su oni iz smiješnog teatra (tako ih nazivlje gospon Krleža!) koji su od srpske japije, a prethodno protjeravši starosjedioce, skrpili kuću, pregradili dvorište jamama napabirčili pokradene identitetske krpice, i sad malo-malo pa sa donje pritke kukuriču, i nešto zazivlju!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije