Književnost

Berislav Blagojević: Književnost pomaže boljem razumijevanju drugih, ali i nas

Berislav Blagojević: Književnost pomaže boljem razumijevanju drugih, ali i nas
Foto: Imprimatur | Berislav Blagojević: Književnost pomaže boljem razumijevanju drugih, ali i nas

Berislav Blagojević, književnik iz Banjaluke, prvi je dobitnik novoosnovane nagrade "Slavitude" za prozno djelo, a nagrađena je njegova knjiga kratkih priča "Nostalgija za nepostojećim", objavljena ove godine u izdanju "Imprimatura".

Nagradu "Slavitude" dodjeljuje istoimena izdavačka kuća koja radi pri pariskoj Sorboni za najbolje djelo napisano na južnoslovenskom prostoru te podrazumijeva prevod nagrađene knjige na francuski jezik. Priznanje je ustanovljeno prošle godine, kada je nagrada dodijeljena i za poeziju  pjesnikinji Aleksandri Batinić.

Batinićeva je ujedno ove godine bila članica žirija, koji su još činili Andrea Peruničić, Sofija Popović, Nikola Bjelić, Boris Rozga i Muharem Bazdulj.

Knjiga Berislava Blagojevića osvojila je ukupno tri od šest glasova žirija.

"Gotovo svaka priča razvija se raščlanjivanjem polaznog motiva, katkad poentirajući, a katkad otvarajući prostor novim, zamišljenim pričama, odnosno završecima. Naslov knjige nije nimalo slučajan jer su svaki motiv i svaka riječ kamenčići u mozaiku nepostojećeg, ali i te kako prisutnog. U tematski šarolikoj zbirci autorova virtuoznost dolazi do izražaja jer je svaka priča sižejno svedena na minimum, ali se zato značenja nezaustavljivo roje, dokazujući da se uvijek može iscijediti pokoja kaplja iz jabuke", dio je obrazloženja Borisa Rozge, profesora na Sorboni. Kakvo je, međutim, mišljenje Berislava Blagojevića o ovom priznanju otkrio je u intervjuu za "Nezavisne".

NN: Nezaobilazno pitanje kada radimo intervju povodom književne nagrade jeste šta za Vas znače nagrade, u ovom slučaju nagrada "Slavitude"?

BLAGOJEVIĆ: Kliše odgovor glasi da mi svaka nagrada znači mnogo jer potvrđuje kvalitet onoga što pišem. Odgovor i tačan i nepotpun. Činjenica je da nisu sve nagrade iste i posebno mi znače ovakve u kojima je konkurencija zaista dobra i koje posebnu pažnju posvećuju knjizi. Dakle, poenta je da su nagrađeni i autor i knjiga.

NN: Zanimljivo je da je Vaš roman "Tiši od vode" na italijanskom jeziku doživio dva izdanja, a kod nas samo jedno. Kako objašnjavate ovaj fenomen i da li bi Vas iznenadilo da i "Nostalgija" bude imala veći odjek u Francuskoj nego ovdje?

BLAGOJEVIĆ: Ne znam kako bih to objasnio. Sinopsis te knjige nagrađen je stipendijom Fonda "Borislav Pekić" i to je bila velika stvar za mene. Kasnije je roman doživio sudbinu nekolikih užih izbora za ine nagrade i bio je više cijenjen kod kritike nego kod čitalaca. U Italiji je doživio priličan uspjeh i taj izuzetan prevod profesora Danila Kapasa bio je među najbolje tri knjige prevedene sa slovenskih jezika u Italiji. Trenutno je u pripremi i makedonsko izdanje, a volio bih (kako neskromno!) da se i ovdje objavi ponovo. Vidjećemo kako će proći "Nostalgija". Svakako, ja sam prezadovoljan samom činjenicom da će se nešto od mog stvaralaštva prevesti na francuski jezik.

NN: Za formu prozne minijature kažu da je poprilično zahtjevna. Kakvo je Vaše iskustvo?

BLAGOJEVIĆ: Iskreno, najbolje se osjećam dok pišem kratku formu. Tu sam nekako na svom terenu, premda i dalje istražujem. "Nostalgija" sadrži najkraću prozu do sada, ono što bi Albahari nazvao skraćenom kratkom pričom. Dosta je tu eksperimentisanja, ali i zabave, mislim na sam proces pisanja. Čini mi se da priče iz ove zbirke predstavljaju dodatni iskorak u mom stvaralaštvu, nadogradnju onoga što je započelo "Revolucionarom" prije jedne decenije, a nastavilo se zbirkom "Monument". Došao sam do jedne granice gdje bi, da citiram komentar mog srednjoškolskog profesora, ukoliko nastavim da skraćujem priče, naredna zbirka mogla biti knjiga epigrama. Vjerujem da do toga neće doći, naročito zato što imam namjeru da se posvetim jednom dužem rukopisu na kojem radim već neko vrijeme. 

NN: U naslovnoj priči knjige "Nostalgija za nepostojećim" pripovjedač kaže da ostaje tajna zašto pisci i dalje pišu. Na drugom mjestu veli da priča nastaje na komadu papira, iz prošlosti, iz sna, iz ničega. Na trećem mjestu, opet, ističe da pisanje nije ništa drugo nego lopovluk, krađa od svoje ili tuđe prošlosti, grabež sjećanja, bestidna pljačka mašte, otimačina od vremena koje nam je ostalo. Koliko je stalna sumnja u ono što radi dobra ili loša za jednog pisca?

BLAGOJEVIĆ: Ovo što ste naveli predstavlja dio mojih razmišljanja o priči u teorijskom smislu. Šta sve može da bude priča, kako može da bude ispričana, šta je pokreće, inspiriše... U svakom slučaju, baš kao što je sumnja protkana kroz ta promišljanja, tako se sumnja provlači i kada se razmišlja o napisanom. Sumnjanje u ono što se piše ne samo da je dobro za pisca, nego je apsolutno neophodno. Bez te sumnje pisac postaje ego-manijakalni skriboman i smatra da sve što napiše zavređuje nagrade i priznanja. O ovome sam naučio okolnim putem - preko muzike. Događa se s vremena na vrijeme da neki meni dragi bendovi objave snimke nastale nekad davno, pjesme u koje su oni sumnjali. Ispostavlja se da je ta samokritika najčešće bila ispravna i da se od desetina pjesama može probrati tek nekoliko valjanih. Tako je i sa pričama. Među "restlovima" u mojim ladicama ne vjerujem da će se naći mnogo toga književno vrijednog. 

NN: Da li upravo nostalgija za nepostojećim izdvaja pisce od onih koji to nisu i da li je za Vas veća terapija pisanje ili čitanje?

BLAGOJEVIĆ: Čini mi se da cijeli svijet pati od ove boljke, samo što je pisci doživljavaju na poseban način i za njih ima jedno dublje, više umjetničko značenje. I čitanje i pisanje na mene djeluju blagotvorno, ne samo u kontekstu nostalgije, već i u svakom drugom smislu - kao eskapizam, kao inspiracija, kao utjeha, traženje odgovora. Čovjek oduvijek traži odgovore, zar ne? Sreća pisca je u tome da čak i ako ih ne pronađe on može da uživa u potrazi, u procesu stvaranja.

NN: Rekli ste da je knjiga nastajala za vrijeme pandemije virusa korona, odnosno izolacije. Koliko nam je ovo kolektivno iskustvo pokazalo da je potrebno vratiti se sebi, vratiti se suštini?

BLAGOJEVIĆ: Da, veći dio zbirke napisan je 2020. godine, mada je dio pisan prošle godine i zimus. Izolacija i sve što se događalo (i što se događa!) pokazali su koliko smo ranjivi, koliko nespremni i nesnađeni, koliko otuđeni i zapravo - sami. A pokazalo se i da je malo šta strašnije od suočavanja sa samim sobom. Poražavajuće je kako su ljudi nesrećni i neispunjeni, kako njihovi životi olako gube smisao ako ne mogu da postave fotose sa nekog partija na društvenu mrežu ili ako ne mogu da popiju kafu u omiljenom lokalu. Pandemija je pokazala da smo se sveli na to. I da li smo nešto naučili iz toga? Naravno da nismo. Oboljeli valjda od amnezije uzrokovane virtuelnom realnošću stalno zaboravljamo koliko je svijet podjednako divan i strašan.   

NN: Vašu ljubav prema životinjama, konkretno psima i mačkama, niste uspjeli sakriti ni u "Nostalgiji za nepostojećim". Šta je ono iskonsko što je većina čovječanstva izgubila, a što može ponovo da nauči od životinja?

BLAGOJEVIĆ: Privrženost, lojalnost, nježnost, zahvalnost, razigranost, suživot, odricanje, obaveze... Mnogo je toga što možemo da naučimo ili da se podsjetimo, ne samo od ljubimaca, već sveukupnog života oko nas. Od biljaka takođe, o čemu sam takođe pisao u "Nostalgiji". Neshvatljivo je koliko smo sami sebe izopštili iz prirode, koliko se igramo gospodara svijeta na razne načine, a mi nismo i nećemo biti njegovi gospodari, već samo jedan njegov dio. Uzročno-posljedične veze u geosistemu Zemlje toliko su zamršene da je odista glupo misliti da možemo živjeti samostalno, izolovano u betonu. Bezgranični napredak, nazovimo ga tako, nemoguć je na uštrb prirode. Sam čovjek u svemu tome strada. 

NN: Književni život kod nas i u regionu, sa razlogom ili ne, pun je kritičara i kritizera. Šta je u tom životu vrijedno pohvale?

BLAGOJEVIĆ: Bilo bi dobro da je više kritičara, a manje kritizera. Kritika je poželjna i dobra, a kritiziranje bez argumenata ili naprosto tendenciozno iz nekog razloga razjeda tkivo književnog života. No, toga je uvijek bilo i biće, a ono što je vrijedno je ono što će ostati - dobre knjige. A ima ih, to je ono što je važno. Postoje dobre knjige koje se pišu ovdje i u zemljama okruženja. Pohvalni su festivali i sajamska i bilo kakva druga književna druženja jer se na taj način iznova upoznajemo jedni sa drugima. Pisanje je jedan vid sagledavanja stvari, a čitajući mi shvatamo kako neki autor i neka kultura vide određene procese, trendove, istorijske događaje. Tako književnost pomaže boljem razumijevanju drugih, ali i nas.

 

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije