Budimir Dubak je srpski pjesnik iz Crne Gore kojem će u septembru na predstojećem 48. "Brankovom kolu" biti dodijeljena Međunarodna nagrada "Branko Radičević".
Ovu nagradu "Brankovo kolo" dodjeljuje od 2006. godine, a do sada su je dobijali pjesnici sa ruskog, grčkog, njemačkog, engleskog, francuskog, jermenskog, rumunskog, srpskog i hrvatskog govornog područja. Šta o takvom priznanju misli te koji su njegovi pogledi na književnost, Dubak je govorio za "Nezavisne".
NN: Šta za Vas znači ime i nagrada s imenom Branka Radičevića?
DUBAK: Branko Radičević je veliki srpski pjesnik tuge i mladosti i prolaznosti. On spada u red evropskih romantičara. Slobodno se može reći da je srpska poezija njegovim djelovanjem ušla u evropske književne okvire. Za mene lično Branko Radičević je mnogo značio, jer smo svi mi odrasli i učili kako se piše poezija na njegovom primjeru. Da ne govorim, koliko se radujem uvijek kad dođem u njegov duhovni zavičaj u Sremske Karlovce i poklonim se njegovom grobu na Stražilovu. On spada u taj krug znamenitih srpskih intelektualaca i znamenitih nacionalnih radnika, u istom redu sa Vukom, Njegošem, Lazom Kostićem... Sve nas to veže i za svakog srpskog pisca, on je velika figura koja ima posebnu težinu u književnosti. Dobiti njegovu nagradu koja ima evropski značaj je velika radost.
NN: Rekoste da ste čest gost Sremskih Karlovaca...
DUBAK: I Sremskih Karlovaca i "Brankovog kola". U najstarijoj srpskoj gimnaziji besjedio sam o Hilandaru i sada bi trebalo kao dobitnik ove nagrade da održim besjedu u toj gimnaziji, što je takođe ogromna čast. Sremski Karlovci su u cjelini u znaku Branka Radičevića. Njegov duh tamo dominira kao što Trebinjem dominira duh Jovana Dučića ili Somborom duh Laze Kostića.
NN: Pišete poeziju, pripovijetke, romane, drame, eseje i kritike. Koliko različiti žanrovi oblikuju jednog književnika i u kojem se od ovih žanrova najviše pronalazite?
DUBAK: Ima velikih pisaca koji su pisali u samo jednom žanru, ali ja smatram da tamo gdje ne može poezija, proza ili esej, tu može dijalog i drama. Prema tome, po mom uvjerenju za svakog pisca je dobro ukoliko dopunjava svoje djelo i književni svijet različitim žanrovima. Ja spadam u te pisce, a koliko sam uspješno to radio i radim - na drugima je da procijene.
NN: U obrazloženju žirija za nagradu piše da Branko Radičević za kratkog života nije stigao da ispuni svoju najveću želju i da posjeti Kosovo Polje te napiše ep o legendarnoj bici, a da ste Vi to postigli. Koliko je kosovski mit kao tema u srpskoj književnosti prisutan danas u odnosu na doba romantizma?
DUBAK: To je zaista veliki kompliment koji mi je žiri u svom obrazloženju dao. Ja sam mnogo pjesama i tekstova posvetio Kosovu Polju. Kosovo je naš zavičaj i duhovna kolijevka. Branko Radičević jeste imao tu neostvarenu želju da posjeti Kosovo Polje i da kao pjesnik u svoje djelo uključi temu Kosova i Metohije. Međutim, on to nije stigao, a ja, evo, dosta godina tamo odlazim, čitam i pišem o njemu kao što odlazim na Hilandar i Svetu goru i tako redom. Tema Kosova prisutna je neprestano u srpskoj književnosti. Naravno, i nakon doba srpskog romantizma, tu su Radić, Dučić, Vasko Popa i nema značajnog srpskog pjesnika koji se nije dotakao ove teme. I danas najznačajniji savremeni srpski pjesnici pjevaju o Kosovu i Metohiji i tako će biti dok bude srpskog jezika i književnosti.
NN: Bivši ste ministar kulture i vjera u Vladi Crne Gore. Da li su književnost i politika spoj nespojivog i da li se može djelovati i u jednom i u drugom polju bez štete po jedno od tih polja?
DUBAK: Književnost i politika su spojive. Neko je pokušao vještački da kaže kako politika nije za pisce. Uzmimo za primjer Njegoša koji je bio vladika i mitropolit, a istovremeno i svjetovni vladar Crne Gore. Sveti Petar Cetinjski takođe, pa kralj Nikola, koji je bio pjesnik i pisac. Da ne govorim o velikim državnicima iz srpske srednjovjekovne istorije koji su ostavili književna djela od neprocjenjive vrijednosti. To je spojivo, ali ne smije pisac da bude sluga politike. To mora da se razdvoji. Politika shvaćena kao borba za interese sopstvenog naroda, to je čak i obaveza za pisca i intelektualca.
NN: Više puta ste govorili o progonu srpske književnosti iz Crne Gore. Koliko je podjela na crnogorsku i srpsku književnost zapravo vještačka?
DUBAK: Sve što je u Crnoj Gori napisano, napisano je ćirilicom, od 12. vijeka sve do danas, odnosno sve donedavno. Sve što je vrijedno u Crnoj Gori pripada srpskoj književnosti. Oni koji prave vještačke podjele i koji se odriču ćirilice, srpskog jezika i svog srpskog bića i vjekovne pripadnosti, oni uglavnom i pišu književnost koja nema nikakvu umjetničku vrijednost. Oni, kao što kaže Ivan Negrišorac ili Dragan Stanić, predsjednik Matice srpske, vrše istragu predaka i istragu nad sopstvenim identitetom. Oni koji čuvaju biće svog jezika, tradicije i istorije danas su samo srpski pisci u Crnoj Gori čija su imena skrajnuta iz svih državnih medija i protjerana iz udžbenika. Protjerana je čak i Desanka Maksimović, a Njegoš je sveden tek na nekoliko citata.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.