Djed je prošao kroz hodnik onim svojim lelujavim korakom i ušao u kuhinju. Objesio je šešir na vješalicu, razlabavio čvor na kravati i svalio se na tvrdu sećiju.
Baka nije prekidala s kuhanjem ručka. Samo ga je pogledala ispod oka i nastavila da miješa zapršku za "ajnpren" čorbu.
Nešto je i progunđala, ali ja nisam uspio da čujem šta.
Prišao sam djedu i razvezao mu pertle na cipelama, a kada sam pošao da mu skinem cipele i da mu izmasiram tabane, on je samo bezvoljno i umorno odmahnuo rukom i rekao:
"Neće trebati danas, sine. Ni danas ni nikada više."
Baka je značajno rekla:
"Hm!"
Ja sam privukao štokrlu do sećije i uzeo djedovu toplu ruku, ruku koja nikad u životu nije podigla ništa teže od pera, čaše i špila karata, ali koja je, svejedno, izgledala kao ruka svakog običnog hercegovačkog težaka: kvrgava, debelih prstiju, prošarana modrim žilama...
Djed je izvukao svoje prste iz mojih šaka, pomilovao me po glavi i rekao:
"Gotovo je!"
Ja sam pogledao prvo u njega i nastojao odgonetnuti šta bi to moglo biti gotovo, a kako su njegove oči bile sklopljene, okrenuo sam se i pogledom potražio odgovor od bake.
Baka ništa nije rekla. Ponovila je ono "Hm!" od maloprije. Može biti malo značajnije.
Djed je teško disao, hvatao se za prsa i masirao se oko srca, tako da je najlonska košulja šuštala pod njegovim prstima...
"Sine, gotovo je", ponovio je moj djed: "Ja ću sada umrijeti."
Htio sam da ga nešto upitam, ali sam se predomislio, jer sam znao od ranije: kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno.
Uvijek sam pažljivo slušao sve što mi je djed pričao i govorio, upijao sam i pamtio svaku njegovu riječ i bespogovorno mu vjerovao.
Pričao mi je kako je sa nekim Hanibalom na slonovima prelazio Alpe, a ja sam ga slušao razgoračenih očiju i poluotvorenih usta, zamišljao svog djeda kako uspravno, kao i uvijek, sjedi na slonu, u jednoj ruci mu štap, a u drugoj "cigaršpic" sa zapaljenom "Primorkom", slonovi se kližu po snježnim padinama i uskim stazama provalija, a mom djedu se ni šešir ne pomjera s glave...
Pričao mi je kako je tako, na slonovima, došao čak do Rima, a ljudi su tad govorili: "Pero ante portas!" - što je značilo da je moj djed stigao.
Pričao mi je kako je u prvom svjetskom ratu prelazio Karpate, po najvećem mrazu, kako su mu noge promrzle i kako ga je rum spasio od smrzavanja, kako je bio mitraljezac, a kada sam se ja interesovao da li je ikad ikoga ubio, on mi je rekao da je siguran da nije, jer je svaki metak koji je imao ispalio u nebo...
Znao mi je reći, kad bih posegnuo za njegovim zlatnim "Pelikanom", kojeg je dobio na poklon kad je išao u penziju:
"Žena i naliv-pero se ne daju ni najboljem prijatelju!"
Ja sam tada priželjkivao onaj dan kada ću i ja imati naliv-pero ili ženu, i kad ću moći, kad neko dođe da mi ih uzme, svečanim glasom da ponovim djedove riječi:
"Žena i naliv-pero..."
Učio me je da nikada, nikada ne lažem. Naveo mi je samo dva slučaja kad se mora slagati: da nikad prostitutki ne smijem reći da je prostitutka i bolesniku koliko je bolestan.
Ja nisam znao šta znači ono prostitutka, ali sam znao šta znači biti bolestan. To je ona ljepota kad ne moraš da ideš u školu, kad ti je dopušteno da se po cijeli dan izležavaš u krevetu i okrećeš dugmad na radiju, kad ti kuhaju mlijeko sa šećerom, kad piješ slatki sirup protiv kašlja i kad svi dolaze da te vide, stavljaju ti hladne ruke na čelo i donose ti narandže i "bronhi" bombone.
Povukao sam baku za kecelju i rekao joj:
"Dedo će umrijeti", a ona se obrecnula na njega (i to mi se u tom trenutku učinilo jako ružno s njene strane):
"Ajde šuti, budalo stara, pjana. Ne plaši mi dijete."
Djed nije ništa odgovorio i ja sam bio siguran da je već počeo da umire.
Bilo mi je teško i bio sam jako tužan. Iako sam bio sasvim malen, imao sam sasvim jasnu predstavu o tome šta smrt, zapravo znači: to je kad neko ode iz naše kuće i više se nikad ne vrati. Čak ga više nikad ne sretneš na ulici. Tako je bilo i sa mojom majkom.
Izašao sam iz kuće i sjeo na stepenice preko puta. Naišao je moj najbolji drug Mise, a ja sam mu ispričao sve kako je bilo. Mise je odmah vidio da sam ja jako tužan i nije htio više ništa da me zapitkuje.
Pozdravio se sa mnom:
"Dobro onda... Vidimo se kad ti umre djed."
Prijalo mi je to da sjedim na stepenicama, na suncu, da brojim vrapce i golubove na krovovima i banderama i u mislima ih skidam vazdušnom puškom koju će mi jednog dana, kao što je i obećao, kupiti djed, a onda sam se sjetio da od toga neće ništa biti, jer će on umrijeti, a i da nije fer s moje strane da se bavim takvim mislima, dok on unutra, na sećiji, umire...
Ušao sam unutra i sklupčao se pored djedovih nogu. Htio sam da budem pored njega u tim odsudnim časovima. Znao sam da mu ne mogu ništa pomoći, kad je on već donio tako čvrstu odluku (Kad moj djed nešto kaže - onda je to rečeno!) da umre, ali osjećao sam da mi je mjesto tu, uz njega...
Tako sam i zaspao...
Prenuo sam se iz sna i prepao sam se da je djed već umro, a da sam ja prespavao njegovu smrt, što si nikad ne bih mogao oprostiti, ali sam vidio kako mu se od hrkanja pomjera sijedi brk i to me je malo umirilo.
Bake nije bilo u kuhinji. Čuo sam je kako s nekim priča u hodniku.
Prepoznao sam glas čika Rajka, djedovog najboljeg prijatelja, i ako sam do tada imalo sumnjao (a nisam!) da će mi djed umrijeti, sada sam bio više nego sto posto siguran:
"I čika Rajko je čuo da umire, pa je došao da se oprosti s njim", proletjele mi je kroz glavu.
Čika Rajko je ušao u kuhinju, pomilovao me po glavi, a onda krepkim glasom viknuo:
"Pero, šta je majka mu stara? Mi te čekamo na partiju, a ti spavaš sve u šesnaest!"
Na to je moj djed skočio, bunovno se obazreo oko sebe, počeo da zakopčava košulju i priteže kravatu.
"Prevarilo me je", rekao je, zagladio kosu češljem, vratio češalj u džep, opipao se po sakou da provjeri jesu li mu tu cigarete, dohvatio šešir i izašao s čika Rajkom na ulicu.
Ja sam već tada trebao naučiti da više nikad i nikom ne vjerujem, ako ne želim da budem tužan, ali, svejedno, ja vjerujem, vjerujem često i uvijek ležim pored nekog, sklupčan i tužan...
*******************************************************************
Na današnji dan prije 12 godina preminuo je Dario Džamonja, bosanskohercegovački novinar i pisac kratke prič.
Bio je kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Komunist, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica.
Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993, Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine.
Bibliografija
"Priče iz moje ulice", Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
"Zdravstvena knjižica", Svjetlost, Sarajevo, 1985.
"Drugo izdanje", Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
"Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
"Oni dani", 1989.
"Prljavi veš", autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
"Pisma iz ludnice", Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
"Ptica na žici", Buybook, Sarajevo, 2002; - 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
"Priče - Dario Džamonja", Pressing, Sarajevo, 2003.