Književnost

Danilo Jokanović: Plačem da se ne vidi, isto tako je i s radošću

Danilo Jokanović: Plačem da se ne vidi, isto tako je i s radošću
Foto: N.N. | Danilo Jokanović: Plačem da se ne vidi, isto tako je i s radošću

​Danilo Jokanović, ovogodišnji laureat "Pečata varoši sremskokarlovačke", pjesnik je čija biografija nije podložna kićenju. Na koricama njegovih knjiga, a do sada ih je objavio jedanaest, piše tek da je rođen u Podgorici, da je studirao u Novom Sadu te da živi u Beogradu.

Ostalo je, tvrdi on, u pjesmama. Zajedno sa još trojicom pjesnika "Pečat varoši sremskokarlovačke" biće mu uručen u najstarijoj srpskoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima u martu na "Prolećnim Brankovim danima". Nagrađena je njegova knjiga "Izabrane", koja osim tridesetak novih pjesama sadrži izbor iz njegovih devet knjiga objavljenih u periodu od 1981. do 2016. godine. Više o njegovom književnom radu pročitajte u intervjuu koji je povodom pomenute nagrade dao za "Nezavisne".

NN: Šta za Vas predstavlja nagrada "Pečat varoši sremskokarlovačke"?

JOKANOVIĆ: Meni se nakupilo tih godina ko nikad dosad. Kako u starost nikad nisam žurio, sve mi se više čini da se to nekom drugom natovarilo na vrat. Nikad za sve ove godine nisam dobio nikakvu nagradu za poeziju, a danas vidim da mi nisu ni trebale: lepo sam sve ovo izgurao i bez njih. Evo, dve nagrade u mesec i po dana, a ništa se nije promenilo - sve je ostalo kao i pre. Nekad sam u razgovorima o nagradama govorio da one darovitom pesniku nisu potrebne i da ih treba davati samo netalentovanima, pribrajajući sebe, valjda, među ove prve. Pa te, eto tako, neka nagrada iznenadi - dođe iznenada i sama, pa ti vidi šta ćeš i kako ćeš. Da su dolazile ranije, verovatno bih i ja naučio da im se radujem. A ovako sam zatečen. U oktobru sam u Rusiji, na manifestaciji "Zlatni vitez", dobio nagradu za knjigu pesama prevedenih na ruski. Ali više sam se obradovao kada sam dobio poziv da dođem u Rusiju, nego posle kada je stigla nagrada. Tako sam se nekad radovao i svakom odlasku u Novi Sad, tamo sam studirao. Ne mogu reći da me više raduje odlazak u Novi Sad nego nagrada, ali eto nagrada je lep povod da opet odem. Život me nešto nije naučio da se radujem. Uvek sam bio tvrd i na radost i na tugu. Dete mi nedavno veli: "Kako si ti tata hrabar - nikad ne plačeš". "Plačem, sine, plačem", odgovorio sam mu. "Ali ja te nikad nisam video". "E, ja plačem da se ne vidi". Isto tako je i sa radošću. Ima je, ali se ne vidi...

NN: U obrazloženju žirija za nagradu piše da se u Vašoj knjizi pronalazi "vjerodostojni i duboko proživljeni svijet koji na pjesnikovoj koži nosi tragove žižaka i ugaraka boemskog načina života". Kako danas gledate na boemiju i koliko je, po Vama, boemija prisutna u savremenoj srpskoj književnosti?

JOKANOVIĆ: Nema odavno mnogih sastajališta beogradske boemije, kao što ni mnogih boema nema. Pre nekoliko godina dok sam pravio knjigu "Stare kafane Beograda" zaređao sam da neke posle ko zna koliko vremena ponovo posetim. Veliki broj kafana nisam našao. Pretvorile su se u butike, kockarnice i šta ti ja znam šta još, ali i pored toga beogradska boemija nije nestala, već se prelila u mnoštvo novih kafana širom "velikog prljavog grada"... A tu su i nove snage od kojih se mlađahni pojedinci i te kako izdvajaju. Zagazim s vremena na vreme i ja u duboku vodu, ali vidim da sam sve slabiji plivač.

NN: Nagrađena je Vaša knjiga "Izabrane", koja je zapravo izbor iz Vaših devet prethodnih knjiga. Zašto ste čekali 37 godina da napravite izbor iz Vaše poezije?

JOKANOVIĆ: Nije to moj prvi izbor. Mada, zanimljivo je u ovom kontekstu reći - moja prva knjiga nosi naslov "Mogućnost izbora". Pre desetak godina sam objavio "Izabrane pesme", ali ovaj je mnogo ozbiljnije urađen i sveobuhvatniji je. Mada, čini mi se da bih sad to opet nekako drugačije uradio...

NN: Ko su savremeni pjesnici koje cijenite i da li su većina ili manjina u odnosu na one o čijoj poeziji nemate lijepo mišljenje?

JOKANOVIĆ: Prvo da kažem reč-dve o ovom lepom, odnosno nelepom mišljenju. Izleti mi ponekad da kažem, najčešće za kafanskim stolom, za nekoga da mi se ne sviđa to šta i kako piše i uvek se pokajem i setim Milovana Danojlića kad u knjizi "Kako je Dobroslav protrčao kroz Jugoslaviju" kaže da možda jednom neke nove generacije neće čitati poeziju kakvu smo mi do sada čitali, već upravo poeziju kakvu pišu pesnici poput njegovog junaka Dobroslava. I ma koliko u to ne verujem, a nisam siguran ni da je Danojlić verovao, ta misao upozorava. A da li ja cenim ili ne nekoga od pesnika, to našoj poeziji ne znači ništa. Kada treba nekoga da izdvojim ja se setim nekih pesnika koji su (gotovo uvek, pa i onda ako ih nisu mimoišle neke nagrade) bili daleko od kritičarskih hvalospeva i pažnje javnosti. Tu je, na primer, jedan pesnik sa kojim se skoro svakodnevno ako ne vidim, onda makar čujem - Miodrag Raičević. Drugi o kome ne znam skoro ništa, naročito od vremena građanskog rata u BiH - Dejan Gutalj. Još dvojica, koji već neko vreme nisu sa nama - Miša Stanisavljević i Mišo Tripković, prvi iz Beograda, drugi iz Podgorice. Ima još nekoliko odličnih pesnika koji žive i stvaraju nekako po strani, nenametljivo, pa do njihovih knjiga i onoga što pišu nije lako ni da se dođe. A s druge strane, od mnoštva prosečnih nametljivaca ne možeš ulicu da prođeš, a kamoli književni časopis da otvoriš.

NN: Osnivač ste "Gramatika", jedne od rijetkih izdavačkih kuća koje objavljuju poeziju. Zašto izdavači uglavnom bježe od poezije?

JOKANOVIĆ: Uglavnom zato što tu nema para. Mnogo pre će to biti razlog, nego što se ne razumeju u poeziju. Ne razumeju se izdavači ni u prozu i druge žanrove, a ni mnogi urednici, ali izdavaštvo funkcioniše možda čak mnogo bolje nego tamo gde je dobra ekipa.

NN: Kazali ste da nikad niste imali književno veče u Banjaluci. Da li uskoro možemo očekivati da će ova nepravda biti ispravljena?

JOKANOVIĆ: To nikad nije zavisilo od mene. Mene na književne večeri ne zovu ni u mojoj rodnoj Crnoj Gori, pa ni u Beogradu gde još živim... Ali to mi je ove godine nadomestila majčica Rusija, gde sam po izlasku knjige dobio nekoliko poziva. Ako je verovati nekim nagoveštajima, početkom sledeće godine bi u Moskvi trebalo da izađe još jedna moja knjiga, pa odoh opet. A Banjaluka je jedan od retkih gradova u Jugi u kojem nikada nisam bio. Tim pre bi moja radost bila veća da se neko seti da me pozove. Ja odavno već imam spakovane kofere. Čuo sam i da su Banjalučanke najlepše žene, pa bi to bio još jedan razlog da se radujem odlasku - mada sam za to malo odocnio.

NN: U Rusiji Vam je već objavljena jedna knjiga. O kojem se djelu radi i šta za Vas znači, uslovno rečeno, proboj Vaše poezije u ruskom jeziku i svakako Vaše fizičko prisustvo u Ruskoj Federaciji?

JOKANOVIĆ: Reč je o 65-66 prevedenih pesama. Prevela ih je na ruski pesnikinja Jelena Bujevič, koja živi u Ukrajini, pa je stoga knjiga objavljena u Kijevu. O nekoj aktuelnosti i mom prisustvu u Rusiji ne može se govoriti. Istina, u maju je objavljeno nekoliko pesama iz knjige u "Literaturnoj gazeti", što mi je bilo prosto neverovatno da se događa meni - kada sam video da je tiraž tog broja bio 130.000 primeraka. Knjiga je, istina, doprla do jednog nevelikog broja čitalaca, uglavnom pesnika. Pre dva-tri dana sam saznao da je u "Nezavisimoj gazeti" izašao prikaz knjige. I to bi bilo sve. Ja sam na tu ogromnu književnu scenu samo zavirio i odatle se dalje ne može nijedan korak, ali ostaje mi zadovoljstvo da ću, nadam se, i ubuduće tamo moći da s vremena na vreme odem. Imao sam sreće, ponajviše zahvaljujući prevodiocu, da je moja knjiga doprla i do žirija manifestacije "Zlatni vitez" i da me u oktobru na moju veliku radost oni pozovu u Rusiju na tu, kako oni kažu, sveslovensku manifestaciju. Tom prilikom sam sreo znatan broj izvanrednih pesnika iz cele Rusije i s mnogima se sprijateljio... Zamislite jezik na kom najmanje milion ljudi peva. Oni imaju, čini mi se, samo problem da im neki dobar pesnik dugo ne ostane u zapećku.

Danilo Jokanović: BALADA

Ja sam onaj zloduh što kroz san poprima

Zajedljivost zvezda, cinizam meseca,

Ljubljah jednu ženu s kurvinskim očima

Samo je pogledam - rode nam se deca.

Od naše ljubavi jedva je ostala

Poneka reč da svetli u mraku

I gorčina u glasu dok je šaputala:

"Ljubav nije sperma na mome stomaku".

Ostalo je, možda, još nešto u nama,

Ko zna gde i šta, nešto što nas preči

Da shvatimo da se kroz nas svet prelama -

Ide dalje, a mi se svodimo na reči

Iz kojih će ljubav možda da nas prene...

Tražeći u njima neki, svoj, smisao

I nas će morati, uz njih, da pomene

Kao nekog ko je bar samo disao:

Nekad s većom snagom, nekad s manje bola,

S radošću u oku, s borama na čelu;

Nekad punim srcem, a nekad do pola

Ispevanom pesmom o cvetu uvelu

Od kojeg će, opet, samo reč ostati

Da cveta u pesmi sve dok pesma traje,

Samo što reč nikad neće mirisati

Već će imat miris što joj pesma daje.

Sonji Vidmar,

U Beogradu na Zvezdari,

maja 1984.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije